(o onima čije nadanje neće biti zaludu)
Neki se vrtlari zovu Flo i Bo, ali nisu obični, nego nevidljivi. Oni poznaju sve biljke na Zemlji. Čak i one koje ovdje još ni su ni narasle. Oni pripremaju sjemenje sveg mogućeg cvijeća. Cvijeća u kojem ćemo mi tek uživati. Tako su, jednom, uzgojili lončanicu koju zovemo "božićna zvijezda". Čekali su prosinac, da vide kome će je pokloniti.
Mnogi Zemljani, vidljivi ljudi, također su nestrpljivo čekali Božić. Neki zbog nevidljivih, neki zbog vidljivih darova. Osobito su nestrpljivi bili ljudi koji su očekivali dijete. A djecu, kao što svi znamo, ne donose ni rode, ni vrtlari. Djeca se rađaju.
- Nažalost, naše se dijete neće roditi ni ovog prosinca! - kazala je majka, koja to nije postala, ocu koji to nije postao.
Oboje su postali žalosni. Jer, željeli su biti roditelji, A činilo se da su im sve nade uzaludne. Mnogo je dana prošlo, a dijete nije dolazilo. Došli su, doduše, Flo i Bo. Uzdisali su s onim ljudima i brisali im suze. Možda su i namigivali jedan drugome. To nitko ne može znati, jer su Flo i Bo nevidljivi. A onda je netko pozvonio dolje, na ulazu. Jednom, pa još jednom.
- Tko je sad? - preko volje se javio muž, onaj koji još nije bio otac.
- Raznosač iz cvjećarnice! - hladnokrvno se predstavio čovjek, onaj koji je već dvaput zvonio.
- Ti? - polužalosno je žena pitala muža.
- Ti? - istovremeno je muž pitao ženu.
Oboje su ustali, kao na zapovjed. Flo i Bo su bili odgurnuti u stranu i zanjihali su se. To bi moglo biti smiješno, kad bi se moglo vidjeti. Muž i žena nisu ni gledali prema nevidljivim vrtlarima. Gledali su kroz prozor. Vidljiva ulica, bila je puna snijega i Božićnih ukrasa. Na snijegu, pod ukrasima, igrala su se djeca. Već rođena, vrlo vidljiva, tuđa djeca.
- Evo me! - kazao je raznosač cvijeća.
I on je postao vidljiv, nakon što se popeo u sobu. Božićna zvijezda u njegovim rukama također je bila vidljiva. Bujna i u punom cvatu.
- Tko ovo šalje? - pitali su žena i muž.
Flo i Bo su se pravili kao da ništa ne čuju. Svi su šutjeli, a onda je raznosač rekao:
- Nemam pojma! - i odložio je cvijeće na stol. - E, pa, sretne blagdane Vam želim!
- Hvala lijepa! - nečujno su odgovorili Flo i Bo.
- To je neka greška! - vrlo glasno je kazala žena.
- Mi ovo nećemo platiti! - također glasno je kazao muž.
- Plaćeno je! - odmah je odgovorio raznosač.
- I nije greška! - odmah su dodali Flo i Bo.
Zatim je raznosač otišao. Flo i Bo se nikamo nisu žurili. I nikome nisu smetali, jer ih nitko nije mogao vidjeti. Žena i muž su opet okrenuli lica k prozoru. Djeca su se igrala. Raznosač božićnih zvijezda sjeo je u kamionet i zatrubio je. Samo mu je jedno dijete odpozdravilo.
- Je li to ono dijete bez roditelja? - pitala je žena bez djeteta.
- Mislim da jest! - odgovorio je muž, koji je također bio bez djeteta. - Neki dobri ljudi udomili su ga tijekom blagdana.
- Udomili? - čudila se dobra žena. - Pa, zašto ga nisu posvojili?
- Imaju već petoro svojih! - odgovorio je dobri muž. - Srećom, ima još dobrih ljudi, zar ne?
Oboje su mislili isto i okrenuli su se k stolu. Na stolu je cvala božićna zvijezda. Bo i Flo više nisu bili ondje. Nitko ih nije mogao vidjeti, niti je tko čuo, kad su rekli:
- Evo, na vratima stoji i kuca! poslušaju li njegov glas i otvore mu vrata ući će i večerati s njima!
Mirjana Mrkela
