Prijava za nagradu Jagoda Truhelka
Moto festivala: Šaljemo poruke o nenasilju
Uz pokroviteljstvo Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Natjecanje u književnom i/ili novinarskom stvaralaštvu učenika i/ili učitelja
Najbolji ostvaraji dobit će priznanje i bit će predstavljeni na 2. festivalu priče.
Festival i nagradni natječaj organizira Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih Medioteka
Nagrade se dodjeljuju za sljedeće kategorije:
Za književno stvaralaštvo učitelja
Za najuspješniju priču
Za najuspješniju pjesmu
Za internetske novinarstvo učenika
Za najspješniji esej
Za najuspješniji reklamni slogan
„Tvoja su prava ono što smiješ raditi i ono što ljudi koji su odgovorni za tebe moraju napraviti da budeš sretan/a i zadovoljan/a. Naravno, i ti imaš odgovornosti…“ Tako je nekako sat započela moja učiteljica. Bio je to jedan od onih uobičajenih sati kada smo s nestrpljenjem iščekivali kraj jer će tada započeti neka zanimljiva igra. Sjećam se kako smo na kraju sata zaigrali igru s karticama na temu Dječjih prava. Od tada je prošlo mnogo vremena…
Već bih na to bila zaboravila da on nije došao u naš razred. Bio je kraj šestog razreda. Razrednica je ušla u razred, za njom ravnateljica i nizak dječak okruglih očiju. Osim što je bio sitnije građe, od nas se razlikovao i još nečim – bio je Rom. Kad smo ostali sami, novi učenik nam se predstavio, a razrednica je zamolila dvojicu učenika da mu pokažu školu. Danas mislim kako joj je to bio izgovor za ono što nam je tada rekla tihim i ozbiljnim glasom: „Znam da je Rom i da možda imate predrasude prema Romima, ali molim vas, dajte mu priliku.“ Osjetili smo kako je sada vrlo ozbiljna i kako je ovo važno. Te riječi mi i danas zvone u ušima, a ono što se tada uvuklo u naša srca tinja i dandanas u njima. Dapače, sada se pretvorilo u nešto veće.
U početku je bilo strašno čudno imati novog učenika, no s vremenom smo se počeli upoznavati. Mislim da smo već tada naslućivali kako se iza vedrog osmijeha i vedrih očiju krije tužna životna priča. Pokušali smo mu dati potporu – neki više, neki manje. Učenici drugih razreda zanimali su se za njega, neki bi ga ismijavali, no s vremenom kao da više nije bio tako velika atrakcija u školi. Škola je nastavila živjeti svojim uobičajenim životom. Bilo je jasno kako novi učenik ima podršku svih učitelja. U našem je razredu postao vrlo važan i nezamjenjiv. Počeo nam je ukazivati na to kako svađe i sukobi nemaju smisla jer su razlozi naših svađa tako bezazleni. Možda ga tada nismo shvaćali, ali smo to razumjeli, osjećali. Da bude jasno, imao je on i svojih mana, no činilo se kako smo se konačno prilagodili - on nama i mi njemu.
Da, shvatili ste, ovo je priča o Miljanu – dječaku koji se seli iz udomiteljske obitelji u udomiteljsku obitelj. Roditelji su od njega tražili da kući donosi novac i brine za mnogobrojnu obitelj te je zbog toga zapostavljao školu. Skupljao je staro željezo, često je spavao pod vedrim nebom, a jeo bi –rijetko. Ovaj je put udomljen u našem kraju i tako završio u našoj školi jer u Sisku u udomiteljskim obiteljima nema mjesta. Završio je šesti razred. Miljan nije s nastave izostao ni jednog sata iako je sam priznao kako je prije znao bježati s nastave. Pohvaljen je za svoje ponašanje, a mi smo ga izabrali za zamjenika predsjednika razreda. No Miljan se nekako povukao u sebe i sve bi duže ostajao u školi. Znao nam se požaliti kako mu u udomiteljskoj obitelji nije lijepo i da se dešavaju ne baš lijepe stvari, ali nam je zabranio bilo kome to reći kako ga ne bi premjestili iz ove škole. Nakon nekog vremena to je primijetila i razrednica. Odjednom je došla obavijest kako se Miljan seli u drugu udomiteljsku obitelj.
Iza Miljana ostala je velika praznina – postalo je kristalno jasno kako nam je bio najbolji prijatelj i kako je iz nas uvijek znao izvući ono najbolje. Na kraju svega ne znam je li život njemu pružio sve ono što je on tako vješto pronalazio u nama. Odrasli brinu da mu bude bolje, no čini se kako nije previše sretan. To dobro puno je prepreka i čudnih rješenja.
Na odlasku, suze su počele teći same od sebe. Sve nas je pozdravio i obećao da će se javiti pismom. Tog smo dana svi zajedno otišli autobusom do njegove stanice i mahnuli mu posljednji put. Znate, od tog se trena nadamo kako će se ipak vratiti u naš razred.
Danas se više ne igram s karticama Dječjih prava. Mislim da znam ono najvažnije – bez ljudi dobra srca ona su ipak samo slova na papiru. Sjećate se one tople iskre u meni, one s početka priče? Sada se rasplamsala i pokazala mi kako svi možemo imati veliko srce i činiti sasvim male stvari. Stvari koje život znače.
KOD: 4055
