Ovo je priča o Ljubi. On živi na drugoj strani ulice. U zgradi koja ima samo parkiralište. Ondje se djeca ne mogu igrati. Zato Ljubo uvijek dolazi na naše dvorište. Mama ili baka pripazi s prozora, dok on prelazi cestu. Ljubo nas nikad ne zove k sebi, u stan. Tko zna što radi za ružna vremena? Ostaje li kod kuće? Možda ima drugo društvo. A možda je i sam.
Mi ga svi volimo, kao da je naš. Ne ispitujemo. Igramo se. Često se pohrvamo i pošakamo. Uglavnom za šalu. Da vidimo tko je jači. Ja sve brzo zaboravim. Danas dobijem ja, a sutra - tko zna! To se ne može zapamtiti. Tako i Ljubo ponekad bude pobijeđen. Ali, on je neobičan.
Nikad, baš nikad, ne može prihvatiti poraz! Sav pocrveni i poplavi. Plače. I to na neki neobičan način. Raskukuriče se. Upravo kao seoski pjetlić. Bože, kako je dosadan! Ide nam to na živce. Netko ga opet mlatne, a netko ode što dalje. Kad vidi da ne može više ništa učiniti, on zareda:
- Reći ću te ja svome tati!... Vidjet ćeš ti, kad mi dođe tata!... Čekaj samo da te moj tata dohvati!... Sutra ću ja dovesti tatu!... Moj je tata najjači u cijelom gradu! Ne znate vi kako je on jak!
Pa i ne znamo. Ljubinog tatu nikad nitko nije vidio. Možemo samo zamišljati. Visok, plećat, mišićav! Šake ogromne i teške, a glas dubok. Beton mu puca pod nogama. Je li, zbilja tako jak? Kada će se pojaviti?
Neki se boje. Što će biti kad stigne najjači tata? Hoće li nas poubijati, ili samo izmlatiti? Do krvi? Možda gumenom palicom. Ona ne ostavlja tragove!
Drugi se, opet, smiju i odmahuju rukom. Govore kako Ljubo izmišlja i pretjeruje. I kako taj tata ne postoji u stvarnosti.
Mirjana Mrkela
/književnica, učiteljica/
