Vruće popodne u kolovozu....Sve kao da je stalo..Ni daška vjetra, ni cvrkuta ptica, ni gibanja travki.. Jedino što se osjeća  titranje je vrućeg zraka.

 

Na sjenokoši prazna kola, ostavljene vile i grablje. Seljaci se sklonili u hlad podno starog oraha koji raste točno na međi livade i lijeskovog šumarka. Čekaju da Sunce počne kliziti prema brdima u daljini i da okrenu još jedanput sijeno prije slaganja u stogove.

 

I u lijeskovom šumarku nema gibanja,  ni glasanja...Životinjice i kukci kao da su se okamenili. Jedva da se vidi pomicanje malih pera na grudima žuna i prepelica pri njihovim kratkim udisajima i izdisajima..S vremena na vrijeme polako podignu kapke do pola i opet se vrate u polusan.

 

Ipak, ima netko u tom uspavanom svijetu koji je itekako budan. Na dnu svoje velike mreže ukopao se stari, crni pauk! Pomiču se samo njegove sitne, gladne oči koje provjeravaju vješto ispletene niti na mreži. Čeka plijen! Zna da to neće biti skoro i da će morati čekati sumrak kad padne Sunce i kad se uspavani svijet prirode opet razbudi.. No, on je naučio čekati..

 

Minute pospano prolaze.....

 

Što je sad ono? Nešto ili netko ipak leti zrakom! 

 

Potpuno bijeli leptirić!! Maše slabašnim krilcima, vrti se kao vrtuljak, leti na sve glavne i sporedne strane svijeta..

Leptir - kupusar ...izmigoljio iz ličinke prije par sati.

Njemu ne smeta vrućina. Uživa u toplini Sunca! Uživa u svemu što ga okružuje! Uživa u sebi, u svom tanašnom tijelu i krilcima koji ga mogu odvesti gdje god poželi.. A želi vidjeti što više...

Dosad....vidio je ponosne, žute suncokrete koji su stajali kao vojnici glavama okrenutim prema izvoru njihova života i imena....

Vidio je potočić, kristalno čist, kako se smije sa kamenjem preko kojeg je poskakivao....

Vidio je usnulo lišce sina onog seljaka sa sjenokoše zaspalog u majčinog krilu...

Osjetio je miris pokošene trave na sjenokoši...

Osjetio je miris uzorane zemlje na susjednom polju...

 

Leptirove male grudi nadimale su se od ljepote oko njega. Njegovo malo srce pjevalo je od ljubavi i sreće iako je njegov životni vijek trajao samo jedan jedini dan.

 

 

-         Ej! Što je ovo? Zašto više ne mogu letjeti?

 

Stari pauk pratio je nestašni let bijelog leptira...

 

-         Ha-ha! Još jedno, neoprezno stvorenje u mojoj mreži! I prije nego što sam mislio...

 

Krenuo je polako, sasvim polako prema svom slatkom ulovu, uživajući u iščekivanju trenutka kad će ugledati strah u očima žrtve. Svi do sada su se bojali... i muhe, i skakavci, i pčele,i vilini konjici....Svi!! A pauk je uživao u njihovom strahu, drhtaju malih tijela i molećivim očima. Bio je uvjeren da će to ponovo vidjeti kod malog kupusara.

Stigao je do leptirića...Pogledao u njegove oči... Njegove oči.... Ali, u njima nije bilo straha! Samo blagost, samo mir, samo ljubav leptirića prema još jednom Božjem stvorenju kojeg je susreo na svom kratkom putu.

 

Pauk je stao, nije mogao krenuti dalje...na leptira. Kao začaran gledao je netremice u njegove oči. A u tim očima zrcalio se ocean punine. Sve je bilo tu... Suncokreti, potočić, seljanka i njezin sin, polja, livade, Sunce....

 

Od ljepote i ganuća sitne, gladne oči zasuzile su. Ako pusti suzu, otopit će nit mreže na kojoj stoji leptirić i on će odletjeti i uživati u slobodi još samo par sati koliko traje njegov boravak na Zemlji, a  njegovo remek-djelo, njegova mreža zamotat će se zauvijek oko njega.

 

Pogledao je još jednom u leptira. Nadao se da će pronaći mrvicu straha. Ali, ne... Njegove oči ostale su iste.. Pune blagosti, mira i ljubavi!

 

Pustio je suzu.....

 

....i čekao vječni zagrljaj svoje mreže...

 

A tada...odsvud i odnikud pojavilo se bijelo svjetlo Onog koji je oduvijek i uvijek tu i otopilo mrežu...