Noć je. Tina, djevojčica između tri i četiri godine osluškuje zvukove koji dolaze iz  dvorišta. Leži u krevetu u toploj sobi... Prekrivena je mekanim , toplim prekrivačem, a ipak joj je hladno negdje u duši… Ne razumije što se oko nje događa ali osjeća  nekakvu nelagodu. Suviše je mala da bi to  mogla objasniti riječima, samo osjeća… Kao da će se nešto dogoditi, nešto strašno, poput oluje, a tada ima silnu želju skriti se negdje gdje je mir, tišina bez tih strašnih zvukova…

 

Čuje glasove, majka ju doziva negdje iz tame noći… Plaši se. Nešto se događa. Zna da se ne smije odazvati jer baka, teta i neki ljudi govore da će i nju poslati u noć. Tina se plaši mraka. Plaši se jer se sve strašne stvari u njenom malom životu događaju u mraku. Možda su tu i oni strašni duhovi o kojima joj pričaju pred spavanje. Ipak se pita zašto ti veliki ljudi viču ,pa zar nisu oni sami ti strašni duhovi o kojima pričaju maloj djeci ? Unatoč strahu koji je uspjela sakriti u čvrsto stisnute malene šake, valjda da ne pobjegne, prilazi odraslima .  

 

Guši se u suzama i moli svojim drhtavim glasićem da puste njenu mamu u kuću. Zašto joj ne daju, zašto mama plače ? Ne postavlja pitanja, jer već unaprijed čuje odgovor – Ti si mala znat ćeš kad narasteš - Tina  zna da mora ići svojoj mami, makar i u crni mrak sa strašnim vješticama o kojima su joj pričali...

 Odjednom je u mraku, bosa, osjeća hladnu zemlju na svojim malim stopalima. Spotaknula se, prstići na nozi su je jako zaboljeli ili je to možda glas sada ljutite majke, koja ju je grubo povukla  i sada viče na nju zato što  je izašla, jer sada su obje u mraku same. Djevojčica ne razumije, pa mama ju je dozivala.  Zašto se ponovo ljuti na nju? Njeno maleno srce hoće iskočiti od tuge ili stiska majčine ruke. Ponovo mrak.

Vrijeme kao da je stalo, djevojčica skuplja sličice svoga malog života. Poput bljeska munje obasjava trenutke  sreće... Ne zna koliko je vremena prošlo. S bakom je u skupini ljudi. Ne može vidjeti lica, već samo noge ljudi koji ju okružuju. Ona se provlači između njih. Lice joj dodiruju grube suknje žena koje mirišu na travu. Neke od žena  imaju bose noge u sandalama, neke su u cipelama. Stoje ! Kao da cupkaju na jednom mjestu. Tišina je, samo se čuje glas svećenika. Neke kvrgave ruke pomiluju ju po glavi, umiruju,  jer mora biti mirna. Čuje nečiji plač, tihi šapat . Ponovo nitko ništa ne priča. Tada osjeti umor i san poput umornog leptira spusti se na djetetove vjeđe. Još  samo osjeća miris bakine pregače kojom ju je umotala. Sada je sve dobro, sigurno i mirno. Jedino san donosi sigurnost . Često sanja da ima krila i da leti visoko, visoko iznad grada i sela . Taj osjećaj slobode, sigurnosti i lakoće donosi sreću, jer sve izgleda stvarno i moguće. Krovovi kuća su kao igračke razbacane po zelenom tepihu. Može dodirnuti oblake, igrati se skrivača s njima. Čudi se što ne čuje ptičju pjesmu, samo blagost , tišinu, mir…

 

 Budi se sretna i taj dan priča o svom snu svima koji je žele slušati. Priča svojoj baki i djedu. Oni uvijek imaju vremena čuti što priča. Kada su saslušali, klimaju glavom, pogledaju se i kao da bez riječi razgovaraju – Da. Da zlato bila si s anđelima. Oni dolaze po dobru djecu, čuvaju ih – Tinino malo lice prekrije sjena. Sjetila se nečeg. Nešto jače od nje tjera ju da pita baku zašto ljudi umiru ? Sjetila se da je jučer  na sprovodu zaspala, pa ju je baka nosila  umotanu u svoju novu pregaču koju nosi u takvim prilikama.

Ne zna baka kako objasniti tako važno pitanje. Promatra svoju unučicu i pita se otkud u tako maloj glavi tako  veliko pitanje. Što reći, pokušava pronaći prave riječi, miče usnama, a riječi se ne čuju. Tina gleda svoju baku. Lice joj lijepo, s ponekom dubokom borom koje kao da postaju još dublje dok uporno pokušava pronaći prave riječi kojima neće uplašiti svoju unuku. Vidi se da želi reći istinu, istinu koje se svi u njenim godinama uvelike plaše. Ali otkud ovoj maloj ta strepnja? Podbočila se i netremice gleda baku u oči, čeka, ne odustaje.

Oči njene unuke širom su otvorene, oči u kojima se ogleda plavo nebo , pa postaju poput mora, duboke, tajanstvene. Misli baka na koga je tako znatiželjna, stalno postavlja neobična pitanja na koja ona ne nalazi prave odgovore iako zna što njena unuka želi čuti .

No, ne želi baka ostaviti svoju unuku bez odgovora, ali ne želi ju ni plašiti. Pa tek je započela život, treba joj puno snage da dođe do mudrosti života .

Objašnjava baka da to tako mora biti, jer svi ljudi jednoga dana moraju umrijeti .

 

 Tina ne prihvaća odgovor, ona ne želi umrijeti jednoga dana, ne želi  da umre njena baka ili djed, ne nikako ne želi. Konačno baka već pomalo nervozno kaže - Dobro, ti ćeš ostati za sjeme, nećeš umrijeti - Tinino lice zablista. O zna ona što je sjeme  i zna da uvijek  posije u vrtu iz tog sjemena nešto izraste.Nekako osjeća da je to pravo rješenje Živjet će !.  Kad-kad je čula  svoju majku koja kaže kako salata raste. Tako jednom Tina dugo sjedila uz ogradu vrta . Promatrali su je ukućani i čudili se što Tinu tako dugo drži na jednom mjestu. Kada su došli vidjeti što to pozorno promatra, odgovorila je da gleda kako salata raste. Nasmijali su se i objasnili joj da se to samo tako kaže. Uvjerila se i sama. Iako nije  ni na trenutak skinula pogled s tek izraslih mladica  salate, pa su je već i oči zaboljele, ipak nije vidjela kako raste. No, unatoč tomu vjerovala je mami i baki, pa oni su veliki i nikada ne griješe, mislila je. Tina   je obožavala svog djeda. Nikoga na svijetu tada nije voljela više od njega. Jednoga  jutra, bila je još pospana, baka ju je umotala u veliku, toplu , vunenu maramu, jer vani je bila magla i rano rosno jutro. Bila je presretna kada se našla u visoko gore u naručju svoga djeda.  Umirujućim glasom tjerao je krave na ispašu. Tina se ljuljuškala na dragim rukama i osluškivala umirujuće otkucaje djedovog srca. Tada nitko nije bio sretniji od nje. Bilo je rano jutro. Ptice su se budile i pozdravljale prve sunčeve zrake koje su se pokušavale probiti kroz sivi veo jutarnje izmaglice. Tini se učinilo da se na travi presijavaju biseri koje je neka vila zaboravila u pri odlasku. Sve je bilo kao u bajci, mekano i sneno. Bili su to trenuci između sna i jave, trenuci vječnosti i slavlja prirode. Kao da je sve još bilo omamljeno igrom, te su čarobnjaci zaboravili svoje čarolije koje su otkrivale prve sunčeve zrake, na toj prekrasnoj livadi. Djevojčica je sanjala.  Iz sna ju je trgnuo uplašeni

djedov glas. Osjećala je da da se ljulja tamo- amo. Odjednom joj je sinulo, pa ona je na Milkinim rogovima. Milka je bakina krava, dobra i mirna, a sada je uplašeno trzala glavom pokušavajući se osloboditi neželjenog tereta. Bile jako uplašena, dok je djed polako približavao, umirivao kravicu, da bi unuku skinuo s rogova... Tina je bila više iznenađena nego uplašena. Znala je da joj se ništa strašno ne može dogoditi kada je njen djed u blizini.  Ponovo je bila sigurna u djedovom naručju, dok  je Milka nepovjerljivo  promatrala sa strane. Kasnije, kod kuće djed je objašnjavao baki kako je Milka dok je pasla sočnu travu, slučajno na rog zakačila vunenu maramu u kojoj je djevojčica spavala. Djed je u blizini brao prve sočne plodove šumskih jagoda, za Tinu, svoju najdražu unučicu.

 

Tina više nije išla na ranu ispašu sa svojim djedom. Više nikada nije vidjela ona vilinska jutra. Sigurno su ostala netaknuta u kutku njene duše. Možda joj taj vilinski svijet pomaže da   otjera sve strahove koji su se javljali u njenom životu. Možda su to čuvari  snova koje će ju voditi kroz život…Tina je nestrpljivo, na kućnom pragu iščekivala svaki povratak svog djeda . Znala je da će joj donijeti nešto najslađe na svijetu , šumske jagode samo za nju. Na kapiju bi prvo ušla sita krava Milka sa svojom obitelji. Iza njih je išao djed. Bio je visok, ili je Tina bila jako mala, snažan, širio sigurnost. Raširio je ruke i Tina se ubrzo našla visoko gore u njegovom naručju. Djevojčica je mislila da leti u nebo kada bi je djedove ruke bacile u zrak i uhvatile. Nikada se nije tako smijala i bila beskrajno sretna. Djed je na glavi imao crni šešir. Svilena traka ukrašavala je obod šešira. Tu je  stavio stručak crvenih, sočnih jagoda.

Tina je dugo poslije djedovog odlaska tražila te jagode, ali miris tih jagoda nikada više nije našla. Te jagode su imale miris sretnog djetinjstva.

…I tako svaki dan, odvijao se isti ritual, po tome je Tina i znala da dani prolaze. Bili su to Tinini najsretniji dani u životu, i ona je na neki način to znala, zato je nitko nije mogao odvojiti od njenog djede. Djed je često popravljao stara, drvena kola, a Tina je čučala pokraj njega. Moglo je biti ne znam kako hladno, ali ona se nije micala. Ledio joj se nosić u kasnim jesenjim sumracima. Tina je čekala kao vjerni psić, čekala je svoga djeda. Tada bi djed ostavio posao i u naručju je unio u toplu sobu, da se ne smrzne kako je baka govorila s kućnog praga. Ta sreća nije dugo trajala, ali ostala je poput sunca da grije i puno, puno

 kasnije kada više njega nije bilo. Ljeto je, Tina proviruje kroz plot na prašnjavu ulicu. Čeka. Pred dvorišnim vratima zaustavio se motor. Tina  je znala da je to poštar. On joj donosi pismo koje joj mama šalje. Zato ga je i čekala tako dugo. Djeca su ju zvala u igru, ali Tina je čekala. Nije se uplašila čak ni one velike guske koja ju je često znala potjerati po dvorištu, jer se plašila za svoje guščiće. I guska je bila mama i kako onda ne može razumjeti da i Tina čeka pismo od svoje mame. Tina i guska nepovjerljivo su promatrale jedna drugu, a onda je guska svojim ponosnim gegavim hodom odšetala sa svojim guščićima.  Kroz ogradu poštar joj pruži Tini veliku, bijelu omotnicu

- Piše ti mama. Dođi da vidimo što ti piše – rekla je baka. Malene nožice u plastičnim sandalicama trče ostavljajući prašnjav trag iza sebe... Tina pruži pismo svojoj baki.  Kao bi željela da zna sama pročitati mamino pismo. Rekli su joj da će naučiti kada za to dođe vrijeme. Voljela bi da je sad došlo to vrijeme, i zašto se uvijek nešto mora čekati… Baka je pažljivo o tvorila i  iz bijele omotnice se pojavila svilena mašna. Sijala je poput zlata.Tina nikada ništa ljepše nije vidjela u svojem malom životu. . Kada ju je baka umila i u kosu stavila prekrasnu mašnu, Tinino srce htjelo je iskočiti od sreće.

       Znala je da će doći mama, jer mašna je mirisala na nju. Od toga dana čekala ju je svaki dan. Sjedila je pored plota i kroz razmak promatrala svijet i čekala, čekala… Kada se prestala nadati pojavila se jedna gospođa. Tina je pobjegla i sakrila se bakinom  krilu.

- Mama ti je došla- blago je rekla baka. Tina je u isto vrijeme bila sretna i tužna a da ni sama nije znala zašto... Tada ju je majka  uzela u naručje , okupala i usred dana , što je za Tinu bilo jako čudno, stavila na spavanje, - jer tako se to treba - rekla je mama.. Tina se željela igrati . Slušala je veselu ciku razigrane djece i željela je biti s njima .U sobi je bilo toplo,  , vruće. Djevojčica se dugo prevrtala u krevetu. Jedna velika  crna muha zujala je u polutami sobe. Poput Tine i ona se osjećala zaboravljena, zarobljena u toj vrućoj, polutamnoj sobi.

Jednolično, uporno zujanje uvelo ju je u nemiran san. San  iz kojeg se htjela probuditi što prije. Nije se budila. Tako je naučila plakati  bez glasa, u sebi ,duboko, u duši.  Od tog dana nekako je sve bilo drukčije. Nitko nije primijetio da je ta malena djevojčica postala ozbiljna , tužna. Nisu vidjeli da njihove šale na račun njenog    izgovora nekih riječi njima pričinja radost, a njoj tugu. Tina je znala da nije lijepo što traže da ponavlja tu pogrešno izgovorenu riječ, ponovo  i ponovo, riječ koja je u njima budila smijeh, riječ koju Tina nije razumjela ... Tada je sebi samoj obećala da nikada neće biti kao ti ljudi. Željela je što prije odrasti , jer tada će sve biti drukčije. Vjerovala je, a snagu će joj dati ono vilinsko jutro i mirisne jagode u dubini njene male  duše.

 Vjerojatno se pitate je li održala obećanje ? Kada sretnem Tinu pitat ću je!

 

KOD: 3755