Ako kojim slučajem netko od zvrkovaca nazove broj moje ordinacije, vjerojatnije je da će mu se javiti, kako se to kaže, telefonska sekretarica nego ja. Zašto je tako, razumjet ćete ako se sjetite koliko vama smeta kada vas netko prekine u povjerljivu razgovoru s prijateljem ili prijateljicom. Kao i svakog, i toga sam dana (u mjesecu studenom, bilo je ružno i neugodno hladno) preslušavao poruke i bilježio telefonske brojeve. Uglavnom su se javljali ljudi zabrinuti zbog problema s kojima su se suočavali. A onda se na kraju začuo glas jedne djevojčice. Nazvala je iz javne govornice i, smijući se, ispričala da se zaljubila u jednog osmaša i da je zbog toga svi zafrkavaju. Željela je moj savjet, ali nije ostavila broj na koji bih je mogao nazvati. Taj mi je poziv uljepšao dan: bilo je toliko radosti u njezinu glasu da mi se učinilo kako je, usprkos kiši, sunce na tren zasjalo. Ujedno me podsjetio na jedan događaj iz moga djetinjstva. Ispričat ću ga, pa možda to pomogne nepoznatoj, simpatičnoj djevojčici.
