Romobil

 

Neki dan čekao sam u redu na pošti. Kako je bio poprilično dug, kratio sam vrijeme promatrajući ljude oko sebe. Odjednom se na vratima pojavio elegantno obučen gospodin u tamnosivu odijelu, s kravatom i šeširom. Svi smo se kao na zapovijed okrenuli prema njemu. Zašto? Dotični je gospodin stigao na poštu romobilom. Ušao je, uredno ga sklopio i stavio u torbu nalik na one u kojima se drže teniski reketi ili glazbeni instrumenti. Da se to dogodilo dok sam ja bio dijete, svi bi bili uvjereni da s tim čovjekom nešto nije u redu. U to su se vrijeme, naime, romobilima vozila samo djeca. No nisu to bila vozila poput ovih današnjih: sjajna, kromirana, s plastičnim kotačima, sklopiva i k tome još s kočnicama.

 Naši su romobili bili puno jednostavniji, izrađeni uglavnom u kućnoj radinosti. Bilo ih je nekoliko vrsta. Najviše su na cijeni bili oni s kuglagerima* (metalnim kotačima koji su unosili neizdrživu buku u našu inače tihu ulicu), jer su bili čvrsti i gotovo neuništivi. Očevi koji bi ih napravili jako su se ponosili svojim djelom. Druga je vrsta bila "de luxe" kategorije: imali su gumene kotačiće koji su se mogli napumpati i zvonce, a bili su prava rijetkost. U našoj ulici takav je imala samo jedna djevojčica. Najraširenija je bila treća vrsta: drveni romobili, s drvenim kotačima i drvenim upravljačem. Ti bi se kotači, naravno, brzo trošili i lako iskrivljavali, a zvuk koji su stvarali nije bio ništa manje grozan od zvuka romobila na kuglagere. Bilo je to neko očajno cviljenje, po kojemu su roditelji nepogrešivo znali gdje im je dijete, tj. vlasnik romobila. lako, kako se to kaže, najniži na rang-ljestvici, meni je i takav romobil bio nedostižan, sve dok mi ga za neki rođendan nije poklonio rođak Pero.

I danas mi je to još uvijek jedan od najdražih darova što sam ih uopće dobio. Naravno da nisam silazio s njega, cvileći po cijele dane ulicom na užas svih njezinih žitelja. No moja radost nije dugo potrajala, jedva tjedan dana. Kao i danas, i tada je bilo klapa, zapravo pravih malih bandi dječaka koji su zlostavljali mlađu djecu. Bilo ih je i u našem susjedstvu, a jedna bi obično prepriječila ulaz u parkić kojim smo morali proći na putu kući. Među njima, sjećam ga se kao da se događa sada, bio je i dječak za glavu viši od ostalih. Volio se praviti važan i iživljavati na nama klincima. Govorilo se da čak tuče baku i djeda, kod kojih je živio jer su mu roditelji poginuli u ratu.

Kada sam toga zlosretnog dana taman bio pomislio kako sam izbjegao bliski susret s njim i njegovom klikom, primijetio me i pozvao kažiprstom: "Klinac, daš rundu?" Promrmljao sam nešto kao "moram doma", na što je on samo rekao: "Ak moraš ti, ne mora romobil". Uzeo mi ga je, odgurnuo se desnom nogom, a romobil je pod njegovom težinom nekako bolno zacvilio, gotovo zaplakao. "Ljudi, pa kaj je ovo... još nis čul takvu muziku, romobil koji plače... ne, ne, moramo to srediti..." i jednostavno je odvio vijak koji spaja prednji i stražnji dio. Spremio ga je u džep, a meni vratio rastavljen romobil, smijući se, naravno. Nisam se usudio protusloviti, pokušao sam tek sakriti suze, uzeo oba dijela pod ruku (poput onog elegantnog gospodina na pošti) i pošao kući. Iza sebe čuo sam njegovo ha hahaha. Okrenuo sam se i vidio kako vijak vadi iz džepa i baca ga daleko u susjedov vrt, kamo se nitko nije usuđivao ući jer je na vratima pisalo "Pazi, oštar pas". Nisam uspio pronaći sličan vijak. Tako je silno željeni romobil ostao ležati u našoj drvarnici.

 A kada je elegantni gospodin s početka ove priče, plativši račune, sastavio svoj romobil i odgurujući se bešumno izišao iz pošte, meni se učinilo da čujem cviljenje mog drvenog romobila. Uskoro sam i ja izišao na ulicu i odmah zapazio trgovinu u izlogu u kojoj su stajali blještavi romobili. Ušao sam i upitao imaju li romobila. "Kako da ne, upravo su stigli najnoviji modeli. Voze tako bešumno da se uopće ne čuju. Znate, dosta ih kupuju poslovni ljudi, a izvrsni su za aerodrome i slično", ljubazno me izvijestila prodavačica. "Da, da, hvala najljepša, ali ja tražim jedan drveni, s drvenim kotačima koji škripe." Pogledala me kao da sam došao s drugog planeta. "Žalim, gospodine," reče, "ali ne držimo igračke za dječake."