Prijava za nagradu Jagoda Truhelka
Moto festivala: Šaljemo poruke o nenasilju
Uz pokroviteljstvo Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Natjecanje u književnom i/ili novinarskom stvaralaštvu učenika i/ili učitelja
Najbolji ostvaraji dobit će priznanje i bit će predstavljeni na 2. festivalu priče.
Festival i nagradni natječaj organizira Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih Medioteka
Nagrade se dodjeljuju za sljedeće kategorije:
Za književno stvaralaštvo učitelja
Za najuspješniju priču
Za najuspješniju pjesmu
Za internetske novinarstvo učenika
Za najspješniji esej
Za najuspješniji reklamni slogan
Kažu da živimo u civiliziranom društvu gdje svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje, svoje ideale i stavove bez da bude potlačen i stisnut uza zid od strane društva. Sve je to lijepo i krasno dok gledamo definiciju, no je li stvarno uistinu tako? Nekada su se konflikti rješavali fizičkim 1 na 1 obračunima s poštenim stiskom ruke na kraju, a što imamo danas? Nasilje nad mladima više ne ostaje samo na zatvorenom oku ili slomljenom nosu već zbog ljudske gluposti mladi ljudi umiru.
Simke, Ritz, Abramov samo su neki od primjera poštenih, dobrih i nadasve voljenih mladića koji su zbog ljudske zlobe, pohlepe i pokvarenosti izgubili svoje živote. Što je učinjeno da se to više ne ponovi? Par okupljanja, nekoliko emisija na državnoj televiziji i facebook grupe. Lijepo, stvarno lijepo je vidjeti da ljudi imaju potrebu nešto učiniti, ali zašto sve ostaje samo na riječima? Koliko će ljudi morati još nastradati da bi netko digao glas? Uvjereni smo da se takve stvari ne mogu dogoditi nama i našim bližnjina, da će nas jednostavno takve stvari zaobići i ostaviti netaknute. Bilo tko mogao je biti na mjestu Luke Ritza, bilo tko je mogao biti uboden i pretučen, mrtav! Moramo shvatiti da upravo mi, obični laici i ljudi čiji glas ne dopire tako lako do vrha možemo pokušati promijeniti ovo društvo.
Pitanje je koliko smo spremni odvojiti za druge. Svaka obitelj bi u kući trebala imati sliku. Sliku Luke Ritza, Aleksandra Abramova ili zlostavljane, pretučene žene. Na mladima svijet ostaje i jedino svojim primjerom možemo utjecati na njihov pogled na svijet. Sve je to jedan zatvoreni krug u kojem je dovoljan jedan pojedinac da napravi nepopravljivu štetu. Dovoljno je da jedan muškarac u obitelji udari ženu, jedan zlostavljač siluje svoju kćer, jedan iskompleksirani pretili navijač potegne nož na punkera, jedan „bully“ tlači djecu u školama i trajna šteta je učinjena. Činjenica je da živimo u društvu s premalo moralnih vrijednosti, gdje svatko gleda isključivo na sebe,na utrku za zaradom i ostvarivanjem nekakvog nametnutog „američkog sna, gdje je bitnije napakostiti nego pomoć, gdje punimo baterije na tuđoj nesreći.
Da, ja mogu pisati o Ritzu, o silovanoj djevojčici, pretučenoj djevojci, ali do koga će to doprijeti? Ne mogu promjeniti svijet, ne mogu zatvoriti svakog nasilnika, ali barem mogu vjerovati i biti primjer da još postoji dobrih ljudi, da ovaj svijet nije obično minsko polje u kojem samo zlo izlazi žive glave. Dok god je u mojoj moći, dok god fizički mogu braniti svoje ideale, stat ću protiv svakog oblika i psihičkog i fizičkog nasilja.
Promijeniti - ne mogu, otići što dalje u svojim stavovima - mogu. Život je šah, a zemlja šahovska ploča - jedan pijun može napraviti nepopravljivu štetu, u ovom slučaju uništiti nekome život. Budi pijun koji će se truditi to spriječiti!
Jer, kao što kaže Hyrum Smith: „Svakog jutra kad budilica zazvoni, imamo sasvim novu priliku da sa satima koji su nam darovani, učinimo što želimo.
I svakog jutra do kraja života daruje nam se taj novi početak.“ Iskoristimo ga iznova i iznova uporno ponavljajući NE nasilju. Nikakvom!
