Bili su zimski praznici. Prijatelji mojih roditelja pozvali su me da dio praznika provedem kod njih u Samoboru. On je bio mesar i imao vlastitu mesnicu u kući u kojoj je i stanovao. Imao je i pomoćnika, Stjepana, snažnog momka koji je kao od šale mogao podići polovicu svinje i zabaciti je na rame. No nisam samo ja bio mesarov gost. Praznike je kod njih provodila i sedamnaestogodišnja Rezika, djevojka iz Slovenije. Rezika je bila uvijek nasmijana, spremna na svakojake šale, živi vrag, rekao bi narod. A kako je bila i vrlo lijepa, nije trebalo dugo da se zaljubim. Ona je to primijetila i jednom za ručkom izjavila da će se udati za mene kad odrastem - a to će biti, čas posla, za samo nekih desetak godina. Pocrvenio sam i izjurio iz blagovaonice, uvjeren da su svi prepoznali kako sam potajno u nju zaljubljen. Poslije mi se Rezika ispričala: samo se malo našalila i neka se ne ljutim. No njezina ideja da pričeka dok ne odrastem i da se tada oženimo meni se veoma svidjela, pa sam počeo sanjariti i maštati o tome kako ćemo jednog dana živjeti zajedno.

Vrijeme je brzo protjecalo i stigli su zadnji dani praznika. Bližio se trenutak povratka kući. Čudno sam se osjećao. Pri pomisli na rastanak od Rezike obuzimala me je nekakva slatka patnja. Tješio sam se da će ljetni praznici brzo stići, da ću joj pisati i... Ali u ljubavi, pogotovo ako su jednostrane, razočaranja su česta i gorka. Zadnjeg poslijepodneva začuo sam Rezikin smijeh iz dvorišta i odmah izjurio van. Imao sam što vidjeti: Rezika i Stjepan grudali su se, a onda ju je on zagrlio i poljubio. Bio sam uvjeren da će ga ona pljusnuti, ali - ona je zagrlila njega, a poljubac je trajao i trajao. Trebam li vam opisivati kako sam se osjećao i što sam sve proživljavao u tom trenutku? Od jada sagnuo sam se, nagrabio bljuzgavice i napravio prilično tvrdu grudu ledenjaču. Svom i sam je snagom bacio na Stjepana. Udarac je bio precizan. Pogodio je Stjepana ravno u uho. Što je poslije bilo? Ni do spavanja nisam mogao sasvim isprati gadan okus po blatu, pajcekima i raznim mesnim proizvodima, toliko mi je prljavog snijega uspio u usta utrpati razljućeni Stjepan. No najgori je bio osjećaj poniženja pred Rezikom. Toga sam dana shvatio da je bolje zaljubiti se u vršnjakinju nego u puno stariju curu.

Eto, draga moja nepoznata djevojčice, možda se za nekih desetak godina osmaš zainteresira za tebe. Idući mi put ipak ostavi broj svoga telefona. Tebe i prijateljicu koja te je pratila, kao i sve zvrkovce srdačno pozdravlja

Zlatko Bastašić