Bio jednom jedan čovjek koji nije bio dobar prema životinjama. Jednog dana, dok je lovio, naišao je na zmiju zvečarku. Odlučio je mučiti je. Držao joj je glavu pritisnutu uza zemlju i prikovao je komadom kore. Kad je bila zarobljena, počeo ju je mučiti.

«Borit ćemo se», rekao je i palio je zmiju dok nije uginula. Mislio je da je to dobra šala pa je tako, kad god je našao zmiju, činio isto.

Jednog je dana neki drugi čovjek hodao šumom kad je začuo čudan zvuk. Bio je glasniji od šuštanja vjetra dok puše nad vrhovima borova. Došuljao se bliže kako bi mogao vidjeti. Tamo, na čistini, bilo je puno zmija. Sakupile su se radi ratnog vijećanja. Slušao je u velikom strahu kako govore:

«Sad ćemo se boriti s njima. Djisdaah nas je izazvao i mi ćemo otići u rat. Za četiri ćemo dana ići u njihovo selo i ratovati s njima.»

Čovjek je otpuzao i što je mogao brže otrčao u svoje selo kako bi rekao što je čuo i vidio. Poglavica je poslao ostale da vide je li izvješće bilo istinito. Svi su se vratili u veliku strahu.

«Ahhh», rekli su. «Sve se zmije skupljaju kako bi išle u rat.»

Poglavica sela vidio je da nemaju izbora. «Moramo se boriti», rekao je i naredio ljudima sela da se pripreme za bitku. Izrezali su brdo stabala i zabili ih kao balvane oko sela. Od kolaca su sagradili rovove jedne blizu drugima kako zmije ne bi mogle ući. Kad je osvanuo četvrti dan, poglavica je naredio da se balvani zapale. Čim su to učinili, začuli su strašnu buku, kao jak vjetar u krošnjama drveća. Bila je to buka zmija koje su dolazile sikćući do sela radi bitke.

Obično zmije neće prići vatri, ali ove su zmije bile odlučne u svojoj osveti. Išle se ravno u plamen. Mnoge su od njih uginule, ali preživjele su zmije prepuzale preko mrtvih tijela i nastavile napredovati sve dok nisu stigle do drugoga rova kolaca.

Još jednom, poglavica je naredio da se drveni rovovi obrane zapale. No zmije su puzale ravno u plamen, sikćući svoju ratnu pjesmu, a preživjele su prepuzale preko tijela uginulih. Bio je to zastrašujući prizor. Stigle su i do drugog rova kolaca i premda su se ljudi hrabro branili, nije bilo koristi. Zmija je bilo još više nego uginulih i nisu se mogle zaustaviti. Uskoro su probile svoj put i kroz zadnji rov kolaca, a ljudi iz sela borili su se za svoje živote. Prvi čovjek kojeg je trebalo ubiti bio je Djisdaah, onaj koji je izazvao zmije na borbu.

Bilo je jasno da nikada neće moći dobiti ovu borbu. Poglavica sela vikao je zmijama koje su stigle do samoga ruba sela: «Počujte me, braćo moja! Predajemo vam se.

Jako smo vam naudile. Imajte milosti prema nama.»

Zmije su se zaustavile ondje gdje su bile i nastala je velika tišina.

Iscrpljeni su ratnici gledali u veliku vojsku zmija, koje su zurile u njih. Tada se Zemlja potresla i razlomila pred ljudima. Velika zmija, zmija veća i od najvećeg bora, kojoj je glava bila veća od velike dugačke kuće, uspravila se iz rupe u zemlji.

«Slušajte me», rekla je. «Ja sam poglavica svih zmija. Otići ćemo i ostaviti vas u miru složite li se s dvjema stvarima.»

Poglavica je pogledao u veliku zmiju i kimnuo glavom. «Složit ćemo se, Veliki Poglavico», rekao je.

«Dogovoreno je», rekao je Poglavica Zmija. «Ovo su dvije stvari. Prvo, uvijek se morate s poštovanjem odnositi prema mom narodu. Drugo, sve dok je svijeta, ni jednog čovjeka više ne smijete nazvati imenom Djisdaah.»

Tako je to bilo dogovoreno tada, a i danas je još tako.