Znate li gdje je Šar-planina? U Makedoniji, na granici ove zemlje s Kosovom i Albanijom. Ondje od davnina ovce čuvaju veliki psi koji su po njoj dobili ime. Imao sam prijatelja koji nije htio nijednu drugu vrstu psa, nego samo šarplaninca. Odlučio je zato otići na tu planinu, uvjeren da će samo ondje naći pravo najčistokrvnije, rekao bi on - šarplaninsko štene. Krenuo je dakle na dalek put, a kada se vratio, donio je kući štene umiljato, nalik klupku vune. Svi u kući odmah zavolješe psića. Divili su se njegovoj naravi i nestašlucima, a najviše njegovoj veličini. Činilo im se da iz dana u dan postaje sve veći i veći gotovo da su se bojali kako će se razviti u pravu neman.

Kada je navršio šest mjeseci, bili su uvjereni da imaju šarplaninca s najvećim šapama i najvećom glavom. Sada su ga počeli sve češće izvoditi u šetnju, pa su se tako jednoga proljetnog dana zatekli u parku gdje je bilo mnogo djece i pasa. I djeca i psi radosno su se igrali, među njima ijedan šarplaninac. Bio je velik otprilike kao i pas moga prijatelja. Naravno da ga je moj prijatelj odmah zapazio i odlučio da se upozna s njegovim vlasnikom. Kao i svi vlasnici pasa, osobito onih iste pasmine, htio je izmijeniti iskustva o uzgoju, usporediti svoga psa s drugim psima i, naravno, malo se pohvaliti. Upitao je tako vlasnika drugog šarplaninca koliko je star njegov pas i odmah dodao: - Moj ima šest mjeseci. - O, naš je star tri mjeseca - odgovorio je vlasnik drugog šarplaninca - ali nismo znali da postoji i patuljasta vrsta.

I tako je od goleme zvijeri prijateljev pas postao patuljasti šarplaninac. Ono patuljasta vrsta zazvučalo je poprilično podrugljivo i mojem je prijatelju trebalo vremena da uvredu proguta. Iako pomalo razočaran (jer eto i na Šar-planinu je otišao ne bi li našao psa kakvog je oduvijek želio) moj prijatelj, a da i ne govorim o ukućanima, i dalje je, ništa manje nego prije, volio svoga šarplaninca, koji je ostao jednako umiljat i privržen kao što je bio i prije.

 

Zlatko Bastašić