U jednom od najčitanijih tinejdžerskih časopisa u Hrvatskoj Teen objavljen je sljedeći članak:
„ P:Draga dr. Sanja, imam veliki problem i
ne znam kako da ga riješim. Idem u srednju školu.
Sve je bilo super nekoliko tjedana i onda je počelo:
svi u mom razredu(posebno dečki) me vrijeđaju, maltretiraju,
govore mi svakakve gadosti i ja to više ne mogu trpjeti.
Pokušala sam razgovarati s mamom, ona je super i s njom
mogu o svemu pričati, ali nije mi baš pomogla. Rekla mi je
da probam s njima razgovarati, ali to je nemoguće,
već sam probala, jedan dan dok sam bila bolesna
jedan je dečko rekao profesorici kada je pitala jesam li
kupila kartu za kazalište, da vjerojatno nisam jer skupljam
za liposukciju. A da stvar bude gora, uopće nisam debela
, imam nekoliko kila viška. Ja stvarno ne razumijem
što sam im napravila. Pomognem im ako nešto trebaju.
Vjerojatno ćete mi reći da ih pokušam ignorirati, ali ne
mogu. Osjećam se odbačeno u razredu Čak sam razmišljala
da promijenim školu, ali tko mi garantira da će biti bolje
u novoj školi. Jedina osoba koja mi je podrška jedan je
dečko koji je stvarno super(nisam zaljubljena u njega,
on mi je samo dobar prijatelj.) Mislila sam otići do razrednice,
ali ona bi pozvala roditelje tih ljudi u školu i tko mi garantira
da poslije neće biti još gore, molim vas za odgovor,
Puno biste mi pomogli. Unaprijed hvala.
Očajna“
Odgovor dr. Sanje Boban, spec. psihijatra iz Poliklinike Boban nudio je nekoliko rješenja- od prvotnog savjeta da se primiri i otrpi njihovo ponašanje preko prijedloga da nađe prijateljicu i ne uzima ružne upadice previše srcu do konačnog zaključka da ako i dalje bude nesretna, možda se isplati razmišljati o promjeni škole.
Rješenja koja nudi dr. Sanja raznovrsna su i variraju ovisno o težini problema.Svijet u kakvom živimo pun je nemorala, nasilja….ljudima više nije stalo do osnovnih vrijednosti i ne cijene sam život kao takav. Nisam liječnica, a kamoli specijalist, no ne slažem se s ponuđenim rješenjima. Mislim da su preopćenita i ,na neki način, bešćutna. Žalosno je da nitko nije stao na stranu Očajne, da profesorica nije ukorila i kaznila učenika zbog njegove neukusne upadice, da učenica nema dovoljno povjerenja i hrabrosti razgovarati s razrednicom, da je poučena drugim primjerima svjesna da nema garancije da će biti bolje, pa čak i u drugoj sredini. Postoji mogućnost da bude još i gore…jer ljudi dopuštaju nasilje. Susrećemo ga na televiziji, računalnim igricama, raznim facebook grupama, SMS porukama, medijima, školama…uvijek negdje netko nekoga tlači, a mi ostali okrećemo glavu, bilo zbog lijenosti, bilo zbog straha da se to ne dogodi nama ili što je najgore – jer se to ne događa nama.
Svakodnevno se susrećemo s naslovima u novinama koji plijene pozornost samo jer je riječ o nasilju i zlostavljanju. Skandali se dobro prodaju. Žuti tisak vrišti s kioska-Bare pretukao djevojku, poznati glumac dobio 17 dana zatvora jer je udario suprugu…
Svi uvijek sažalijevaju zlostavljanu osobu i govore da bi voljeli pomoći, no sve ostaje na riječima. Razne udruge poput Crvenog križa, UNICEF-a, Hrabrog telefona postoje da bi pružile pomoć, no to ponekad nije dovoljno.
Nasilje u obitelji, školama, ulicama…nastavlja se, a najgore je što većina to zna,ali svjesno okreće glavu i pravi se da ništa ne vidi i ne čuje. Zašto je današnje društvo takvo?
Odgovor leži u tome da smo danas svi preopterećeni sami sobom i ne vidimo izvan granica svog problema. Najgore je što roditelji odgajaju svoju djecu da budu sebična i razmažena te da se ne miješaju u tuđe probleme.
Život je samo jedan, nema cijenu, ne smije se moći kupiti i ljudi jedni za druge ne smiju odlučivati kada je tom životu kraj ili kad počinje nečija patnja. Vrijednost samog života leži u tome da svi ljudi naposljetku jednako vrijede. Nema gorih, nema boljih, svi smo na svijet došli s manama i vrlinama i nitko nije savršen. Zato učinimo zajedno nešto za suzbijanje nasilja na ulicama, školama,obiteljima, spriječimo trgovanje ljudima, pomognimo onima koji su smatrani manje vrijednima jer oni to zaista nisu.
