Razmišljam o proljetnoj dijeti: četiri obroka dnevno s više povrća i voća i obvezno jabuka prije spavanja. Više vode, manje soka. Više voća, manje tijesta. Red se preda mnom sporo pomiče i bolje bi bilo reći: jedva. Ispred mene muškarac s kolicima natrpanim do vrha. Do vrha! Nema veze, vremena imam. Gotov je radni dan. Opuštanje. Posljednja dva sata su mi bila dobra. Neću reći vrlo dobra, ne valja pretjerivati. Samo mi je Marko malo remetio mir u razredu, ali netko mora. Kad od njega nema glasa, javi se Matija, kad obojica šute, eto vesele Ive. Kao da je izašla iz neke dječje čitanke za peti. Kako je to dijete lijepo! Muškarac s natrpanim kolicima je sve presložio na pomičnu traku, blagajnica je počela grabiti proizvode i provlačiti ih kroz optički čitač. Slažem svoju robu na traku. Osam stvari za ručak. Odlični roščići – najbolji kruh. Dobro je rekla moja kći da su najteže minute u danu kad čekaš mamu da dovrši ručak. A današnji je još na ovoj traci. Za dvadest minuta sam kući, za sat i pol je ručak, dakle, u tri. Muškarac je lagano digao tri velike vrećice, blagajnica je dohvatila moje roščiće, mlijeko, ja ubacujem u vrećicu. Šest, sedam, osam, gotovo. Sto četrnaest kuna i toliko lipa. Zbunila sam se. Kako više od sto kad sam između polica izračunala da će biti manje od sto.

- Nije li malo previše? - pitam najljubaznije što mogu, tek da razuvjerim sebe da sam se možda zabunila.

- Gospođo, što vam je, valjda ne sumnjate u blagajnu, sve je zabilježeno – i ponovi iznos.

- Mislila sam da je manje od sto, možda ste se zabunili – sad već brže razmišljam i potpuno uključujem mozak u razgovor, dignutih obrva očekujući nastavak.

- Kako ste mislila, kako ste mislila. Sve tu piše.

Pogledam u račun i naravno, sve je u redu: osam proizvoda istog naziva kao u vrećici. Plaćam, nevoljko, još uvijek ne razumijem o čemu je riječ, ali iza mene je još nekoliko kupaca, već su se malo uzrujali zbog neočekivanog zavlačenja. Umjesto da se udaljim od blagajne, još malo gledam u račun i shvatim gdje je greška. Računala je kilogram pilećih prsa, a ja sam uzela nešto više od pola. Nije ukucala težinu nego samo cijenu po kilogramu. Ne ljutim se, može se dogoditi svakome. Vratim se dva koraka natrag i pružam joj račun, ali nervozna blagajnica očekivala je da ću se vratiti. Sikće, provjerava, ja petljam po vrećici i ne mogu brže izvući piletinu, ona kao pjesmicu ponavlja da nije obratila pažnju na težinu, ali odaje je bijesni izraz lica, osjećam kako se znojim. Vraća dvadeset tri kune i spremna je za napad. Povlačim se, zahvaljujem i idem prema izlazu, sad potpuno ljuta na sebe što je nisam prijavila šefu ili zatražila knjigu žalbe. Ako tako nešto još postoji.

Na parkiralištu sunce i lagani proljetni vjetar malo su me oraspoložili. Rastresli. Kad je vrećica pospremljena, ulazim u auto i vezujem pojas. Pogled naprijed na drhtavo ukrasno stabalce, pogled natrag, rikverc i krećem. Čudno, auto se malo zanio. Možda jer motam desno. Možda je kamen ili neka mala stepenica. Stražnji desni dio primjetno se penje. Na nešto. U retrovizoru ništa. Kontroliram u desnom retrovizoru, kad iznenada primijetim ruku koja maše. Oblio me topli znoj, ali još ne shvaćam tko mi to maše iz takve blizine. Panika. Konačno stanem, iako sam zapravo vozila pola metra, najviše metar. Izlazim iz auta i imam šta vidjeti. Autom sam se popela na prednju lijevu stranu blatobrana automobila koji je bio parkiran desno iza mene, ali ga tko zna kako i zašto nisam vidjela. Na zadnjem sjedištu u autu bespomoćno sjedi vrlo mlada žena s bebom u naručju. Ima li što gore! Spustila je prozorčić, a ja se uvlačim u auto i ponavljam isprekidanim glasom:

- Opro-stite, opro-stite, nije bebi ništa, nadam se, jeste dobro?

Ne razumijem zašto ne izlazi iz auta i ne razumijem kako me još nije poslala k vragu, kako me nije spalila pogledom. Ona trepće na svojem sjedištu i nešto mi govori, ali buka u mojim ušima takva je da mislim da ću se onesvijestiti. Što sam učinila malo je prema onome što sam mogla učiniti! Kako nisam vidjela automobil iza sebe na gotovo praznom parkiralištu!? Vidim da mlada majka nekoga zove mobitelom i dok gledam u uspavano djetešce, stiže muškarac. Nasmijan je, nosi u ruci malu vrećicu s lijekovima, vrlo brzo i on vadi mobitel i zove policiju. Ja sam na rubu suza, ali po nečemu shvaćam da se mladi bračni par nije uzrujao koliko sam očekivala. Kažem:

- Sve ću platiti, dogovorit ćemo se, ispričavam se, obično nisam tako rastresena...

Sad sam zabrzala i zapetljavam se u nepotrebne rečenice. Ipak, srce se smiruje, mladićeve oči su mirne. Mojem jakom autu nije ništa, a njihovo sam prastaro vozilo jako oštetila. Odjednom shvaćam da mladi supružnici upravo voze dijete iz rodilišta. Neka neobjašnjiva i neprimjerena glad zaurlala mi je u želucu. Vedrog lica, muškarac govori:

- Važno da njima nije ništa. Gospođo, previše ste se uzrujali. Sve će se srediti. Ovo je naš Darko – pokaže veselo na dijete u autu.

Velikim koracima primiče nam se veliki policajac vragolastih očiju. U ruci mu kapa i torbica.

- Šta je, ljudi – kaže krepkim glasom – vidite kakav je krasan dan! Ne dajte da ga jedna ogrebotina pokvari. A ča je ovo dite lipo!!! – očarano zine u dijete kroz prozorčić. I ja sam zinula. On nastavlja: - A vi iz rodilišta? Ajde, ljudi, dokumente, potpise pa da dite ide kući. Brzo, brzo, minut-dva i gotovo.

 

KOD: 3755