Moto festivala: Šaljemo poruke o nenasilju
Uz pokroviteljstvo Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Natjecanje u književnom i/ili novinarskom stvaralaštvu učenika i/ili učitelja
Najbolji ostvaraji dobit će priznanje i bit će predstavljeni na 2. festivalu priče.
Festival i nagradni natječaj organizira Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih Medioteka
Nagrade se dodjeljuju za sljedeće kategorije:
Za književno stvaralaštvo učitelja
Za najuspješniju priču
Za najuspješniju pjesmu
Za internetske novinarstvo učenika
Za najspješniji esej
Za najuspješniji reklamni slogan
Din i Don su dva mala kukčića što stanuju u laticama prekrasna cvijeta. Kako živi cvijet, tako žive i oni.
Ujutro, kad se cvijet budi i otvara latice ukrašene kristalima rose, bude se i oni. Protegnu se, umiju se u svježoj i mirisnoj kapljici rose i, tako osvježeni, spuštaju se niz stabljiku svoje ljepotice-stanodavke. Spustili su se kao po stepenicama, list po list. A onda krenuše u život, u novi dan.
Din!
Don!
Diiiiiin?
Doooon?
Din, Diiiiiiiin!
Don!
Din, Din, Diiiiiin, Din!
Don!
Din!
Doooon!... Dooooon!
Din...Din!
Don! Don... Dooooon!
Ha, baš smo ovo lijepo izveli! – uživao je Din.
Sutra ćemo nešto novo ! – kliktao je Don.
Naravno, dečki! I ja sam uživala u vašoj zvonjavi...ovaj...u pjesmozvoncu...Zapravo... A da vi meni lijepo kažete kako se to ... to VAŠE zove...
Za to su vrijeme, Din i Don, nastojali biti što tiši.
- Hej...hej...gdje ste... – ali lijepa stanodavka, koja nije ubirala stanarinu od svojih stanara, vec je
zapravo razgovarala sama sa sobom - ... Vi, vi...manguparijo, gdje ste, što sad izvodite...
Din i Don ju više nisu čuli, ni slušali. Trčali su po nekom zemljanom terenu, tu-i-tamo s nekom kržljavom travkom. A onda su stali kao ukopani. Nalazili su se pred velikim, neistraženim, zeleno-travnatim prostrantvom.
Kročili su sa strahopoštovanjem u to veliko zelenilo. Ipak su se vrlo, vrlo brzo i nestašno izgubili među tim silnim , i za njih ogromnim i previsokim vlatima trave, ali i nekim manjim travuljčicama.
Bezbrižno su se lovili, od travke do travke, čavrljali, pjevali, smijali se, i uživali današnji im život. Ali, ne za dugo.
Usred neke zemljane ravnice, koja nije bila pokrivena drvećem ... ovaj, dobro ste primijetili...htjelo se reći : travom, ispriječila se ispred Dina i Dona – najblaže rečeno – neka čudna spodoba.
Dobrodušni Din, i Don, krenuli su ravno do nje, i bez straha ju priupitali :
Hej, heeeej, a tko si ti ?
Ja sam ... BOBO! ... Ja sam straaaašni BOBO! – i podiže se spodoba, savine se propevši se i u zrak,
izvuče svoju okruglu, čudnu glavu. Namjestivši strašan, prodoran, neviđeno opasan-opasan pogled uperen u
Dina i Dona - ... BO – BO, BOBO! – i dalje je režala spodoba na preplašene kukčiće.
A oni?
U samo jednom skoku bili su već daleko od čudovišta, pritiješteni uz samo zemljano tlo, a preplašenih sićušnih im srdaca i divljačko-snažnih i ubrzanih njihovih otkucaja.
U nastavku je stvorenje ispružilo svoje kolutićavo tijelo, namrštilo svoje stravične obrve, spustilo glavu s razjapljenim ustima prema Dinu:
- BOBO! ... JA SAM BOBO STRAH! ... BOBOOOOO! – urlala je spodoba sad već.
I uspjela je malene, nezaštićene kukčiće još više uvaliti u strah i prestrašiti. Još samo malo ... panika se prikradala, a spodoba uživala u moći.
Din i Don su bili uvjereni da se, uz opasno režanje i stalno-strašan zvuk iz grla, čak povremeno i dimi i izlazi vatra iz tih grotla-ustiju. Uhvatiše se jedan za drugog tek na pristojnoj udaljenosti od napredujućeg zla ... reklo bi se. Sad kad su im se razbistrile oči od straha i suza , kojih uopće i nisu bili svjesni, sad kad su iz daljine pogledali to strašno stvorenje koje je oko sebe pokušavalo sijati strah, nesigurnost, sad su ustanovili da bi to mogao biti neki crv. I to još i mali... Ha ! ... Crvić !... I to još majušni. Ha !? Ha.
Psssssss, ps,ps! – izašlo je iz Dinovih usta, bez da je pomaknuo glavu iz položaja u kojem je promatrao crvića.
Ps, ps ! – odgovorio je Don, dajući Dinu do znanja da ga je čuo.
Mahanje Dinove nožice bio je Donu poziv da mu se približi. Kad se Don došuljao do Dina , složno i istovremeno su si klimnuli glavama i nečujni dogovor je "pao".
Din i Don su se uhvatili jedan za drugog, kao da ih je strah, Mala crvolika spodoba je oholo ciktala i uživala, misleći da je jako strašna i da je se ovi mali, jadni stvorići jako-jako boje.
JA SAM BOBO STRAH ... STRAAAAAAAAAH! ... BOBOOOOO! –
režalo je stvorenje izvlačeći glavu još više i prijeteći se izvijajući iz svojih kolutića.
A mudrice,Din i Don, su zapravo razotkrili dramu i došaptavali su se, usaglašujući način na koji će se obratiti umišljenom čudovištu koje izgleda da još nije shvatilo . . .
Din i Don su se odjednom razdvojili, te sigurnih i prijetećih pogleda i koraka krenuli prema propetom crviću. Borbeno su ispružili svoje prednje nožice prema crviću koji se taj isti čas spustio iz svojih visina, te uplašeno ustuknuo. Slijedio je još jedan siguran iskorak Dina i Dona i crvić se odjednom, iz siječa straha, pretvorio u uplašenog i jednog stvorića, upravo onakvog kakvi su do maločas bili Din i Don.
Još neko vrijeme su Din i Don imali na svojim licima strog i prijeteći izraz sijača straha. No, malo po malo su se, iza tog glumljeno-strašnog izgleda, počela probijati dva para vragolastih očiju, iskreći dobroćudnost. A s očima su se veselila i smijala i njihova usta koja su se sad već počela iskrivljavati u urnebesni smijeh. I u jednom veeeeeeeeeelikom skoku bili su kod crvića, Sad se on, zbog osjećaja ogromna straha i panike, zario skoro do pola u zemlju. Ali zasigurno, kao što nojeva glava biva sakrita u pijesku, tako je i ova crvić-glava bila cijela pod zemljom. Još veći strah ga je svladao kad je osjetio da su Din i Don skočili na njega, svaki sa svoje strane. Očekivao je da će mu srce puknuti, a on da će biti već sljedeći čas sav rastrgan . . . Međutim . . . pomišljao je čak da je i poludio jer mu se učinilo da ga ti stvorovi grle, ljube i tepaju mu. Strah i panika su i dalje divljački skakali njegovim srcem, cijelim njegovim bićem:
"Nemoguće, nemoguće . . . mene već nije trebalo biti, ali . . . "
Mi te volimo! Ne plaši se, Bobo! . . . Ti si naš dobri Bobo!
Malo smo te . . . Samo smo te naučili da i plašitelji mogu biti preplašeni, i da ih se može uplašiti, i da bi bolje bilo da si nam rekao : "Hej, ja sam Bobo, i želim biti vaš prijatelj! . . . Želite li me, da se družimo!?"
Crvić je sada u nevjerici počeo izvlačiti glavu iz zemlje, a taj čas su pala još dva poljupca sa svake strane umrljanih mu obraščića:
Bilo bi. . . sigurno bi bilo bolje, ali ja sam se . . . Ja sam se jako preplašio vas.
Nas !!!?? . . . Nemoj nam reći !
NAS?
Din i Don su nakratko zaista ostali zaprepašteni i u nevjerici. Njih da se netko boji ? Zašto . . . ali za sada više nisu imali vremena za razmišljanje i odgovor. To su ostavili za nešto kasnije, jer su se u nastavku već veselo isprsili i glupirali.
I tako se malena družina veselila, pjevala, uživala i družila se cijeli dan:
Din!
Don?
Din,Din!! . . . Diiiiiiiiiin!
Don, Don! Dooooooooon! , , , Don!
A crvić se valjao od smijeha i uživanja u njihovim zvoncastim javljanjima.
E, sad ozbiljno, Din!
Ozbiljno, DON!
Uozbiljili su se isti čas, ali su im se oči smijale i dalje, svoj trojici. Din je pogledao novog prijatelja i
smiješnim kretnjama , ali režećim glasom krenuo prema njemu:
Bobo, strrrraššššššni BOBO !
Ma daj ! – posramio se Bobo, pokušavajući glavu ugurati što dublje među svoje kolutiće – Znam, znam lekciju : " Ljubav i dobrota mogu sve !" Eto!
Eto, to smo svladali . . .
Bobo se još nije ni snašao, a Din i Don su već trčali u smjeru svoje kuće-cvijeta.
Vidimo se sutra . . . Sad moramo žuriti. Zbog igre smo skoro zaboravili. Rosa se već spušta i trebali smo već biti kod kuće.
Dobro onda, do sutra . . . – uzvinuo se crvić vičući za njima.
A Din i Don su trčali da su ih noge jedva nosile, No još su se brže penjali po svim onim listićima-stepenicama na stabljici njihove ljepotice-stanodavke a koja nije propuštala, vjerovali ili ne, niti jedno spavanje. Svaka joj čast ! Tog rasporeda Velike majke Prirode pridržavali su se, htjeli–ne htjeli, i Din i Don. Brzinom lifta uspinjali su se i stigli baš u času kad se posljednja latica pospana cvijeta pripremala zatvoriti se i pridružiti se vijencu svojih već skoro usnulih latica-sestrica, kao i njihovoj uskoro usnuloj ljepotici. Kapljice rose, kao veliki, najsjajniji i najljepši dragulji, nezaboravno su iskrile, propuštajući zadnje zrake svjetlosti u odlasku.
Kroz malu preostalu rupicu jedva su se ugurali jedan preko drugog u svoju cvjetnu i mirisnu spavaonicu.
Što se dalje događalo? . . . Kako su izletjeli jedan preko drugog, dahćući zbog naporna puta, a već su nastavljali jedan drugi put. Najslađi put u san!
Jedva su još uspjeli u dvoglasju izustiti:
Volim te ! – a pozdrav za: Laku noć! - glasio je nekako ovako: :
Di . . . in.
Do. . . o . . . onnn . . .
Nakon toga je cvijetom, svijetom i okolicom vec odzvanjao san ! Oslušnite jednom kako odzvanja san !
Bobo je takoder već bio u svojem zemljanom krevetiću, ali prije sna njemu je odzvanjalo: " Ljubav i dobrota mogu sve, . . . ljubav i dobrota mo. . . g. . . ljuuuu. . .bav . . . "
I taj čas je zazvonio i doletio san ! ...............................
KOD: 4355
