Na našim su prozorima plastične rolete. Izvana izgledaju kao kapci na mnogookom licu. Spuštaju se kad je nevrijeme ili jako sunce. I noću, kad cijela zgrada spava. Ako je vani što zanimljivo, ja provirim kroz pukotinu.
Jedne me je noći probudila vika. Osluškivao sam. Dolje, na dvorištu, netko je pokušavao pjevati. Čuo sam nekoliko nepoznatih muških glasova. Pjevanje im baš i nije išlo. Brzo sam se posve rasanio. Bio sam i ustrašen i znatiželjan. Bacakao sam se po krevetu, a onda ustao. Prišao sam prozoru i pogledao kroz roletu.
Veliki je dio dvorišta bio osvijetljen uličnim svjetiljkama. Vikačko-pjevačka skupina teturala je stazom. Bila su petorica. Jedan uopće nije mogao hodati. Ostali su ga pridržavali i vukli. Bez sumnje, pijani su! Nikad ih prije nisam vidio. Zašto su na našem dvorištu? Zar će ući u zgradu?
Stigli su do jedne klupe i složili se na nju. Odahnuo sam. Ali, petorica su tek predahnula. Naskoro opet zaurlaju, zakriješte i zajauču. Jedan je lupao limenkom o limenku. Drugi je udarao cipelom po nesretnoj klupi. Naježio sam se, ali nisam odustao od špijuniranja. Onda je, kao grmljavina, dvorištem preletio Rudijev glas:
- Umuknite!
Pijanci su gunđali psovke. Zatim se jedan počeo smijati, a ostali za njim.
- Nemojte da vam ja dođem dolje! - prijetio je Rudi.
- Samo izvoli! Ti si sam, a nas petorica! - čuo se glas najtrijeznijeg neznanca.
Pobojao sam se da će Ludi Rudi stvarno izaći. Ali, ni petorici nije bilo svejedno. Ustali su, protegli se i krenuli prema ulici. Posljednji se okrenuo i hitnuo limenku prema najbližoj žarulji. Možda se ni sam nije nadao da će pogoditi. Ali jest! U noćnoj tišini, zvučalo je kao eksplozija bombe.
Slijedećeg smo jutra pronašli tri limenke od piva i nešto razbijena stakla. Baba Perićka je dirala golim prstima. Stric Pero je vikao na nju. Djeca znaju da ne smiju dirati. Ante je rekao kako treba potražiti špricu. Sigurno su se fiksali. Tko pije, taj se i drogira! Baba Zlata je, kao i obično, bila najglasnija:
- Zašto nitko nije pucao? Gdje si ti bio, Karlo? Zar ti nemaš pištolj?
- Recimo da nemam! - odgovorio je djed Karlo, umirovljeni policajac.
Martin je zahtjevao da što prije zovemo policiju, inspektore i novinare. Ostali su se usprotivili.
- Zašto ih ti nisi zvao noćas? - pitao je Borzić i po običaju gadno opsovao.
- Nisam lud, da si navalim mafiju na vrat! - branio se Martin.
- Eh, kad Rudi nije izašao! - jadikovala je Magdalena.
- Pa, dijete, vidjela si da ih je petorica! - javi se gospođa Hilda.
Mislio sam kako sam ih samo ja vidio. Zar su svi susjedi gledali kroz rolete? Počeo sam brojiti i računati. Nisam baš stručnjak... Ali, nas je preko stotinu! No, ostali nisu zbrajali. Netko je čak rekao kako je Sinišina mama u opasnosti. Mora biti da su nju i tražili. Znate, ona radi u policiji! Sinišine mame nije bilo, pa ju nismo mogli pitati za mišljenje. A onda je zajedništvo nekome, ipak, palo na pamet. Svi smo uglas vikali. Prijetili smo onoj petorici. Samo neka opet dođu! Pokazat ćemo mi njima!
Mirjana Mrkela
/književnica, učiteljica/
