- Bilo neko selo u kojem su ljudi vjerovali da je Mjesec noćno sunce te da su Sunce i Mjesec jedno te isto…- stane pripovijedati baka svojoj unučici, ispruženoj na krevetiću i glave podbočene rukama.
– Svakog proljeća selo bi se zakitilo zelenilom, ljeti cvjetnim vijencima, u jesen Zemljinim plodovima, a zimi užganim lučima… Zorica , djevojka koja je živjela u tom selu, jako je voljela slušati bakine priče i pjesme, baš kao i ti… - nasmiješi se starica. – dakle… pazeći da ne probudi usnule ukućane, mila Zorica izađe iz kuće u mračno dvorište. obazre se nekoliko puta. zakorači prema zdencu u čijoj dubini se upravo ogledavao mjesec i tiho zapjeva:
Moj bo - ži - ću Sva ~ ro ~ ži- ću, (lu - naj le, (lu - naj le!
Ti po - ho - di na - še dvo - re, (lu - naj le, (lu - naj le!
Na - še dvo - re i o - bo - re, (lu - naj le, (lu - naj le!
Skladni odjek pjesme naruši zvuk nečega što je zapljusnulo o površinu zrcalne vode. To je Zora iz njedara izvukla rumenu jabuku koju je još od jeseni čuvala za ovu prigodu. Jer drevni običaj bijaše da pred Božić djevojke stasale za udaju zdenac daruju najljepšom jabukom iz svoga voćnjaka, pa izreknu li još uz to i nježnu molitvu, uskoro na pragu svog doma mogu očekivati stasalog prosca.
Stoga zabesjedi Zorica: "O, Svjetlosti, Tobom se hranim, s Tobom jačam. Tebi se prepuštam! U Tvojoj sjeni sam stasala i Tvojim cvjetovima procvjetala. Poput Tvojih plodova i ja rumenim jedrinom. Hrana si mojoj gladi, izvor si mojoj žeđi. Mojim strahovima Ti si štit, mojim snovima Ti si zaklon. Evo Te darujem najboljim što imam i što umijem - jabukom, pjesmom i molitvom! Neka Te to okrijepi i ojača, toliko da raskuješ zimne okove i najaviš proljeće! Onako kako svijetliš posvuda uokolo, prosvijetli i mene, kćerku Tvoju. Daj mi zdravlja, dobrote i ljepote, jer i ja bih htjela biti poput Tebe! Tvoju sam ljubav spoznala. Tvoju ću ljubav znati darivati..."
Tako zabesjedila, pa otrčala u kuću. Sljedećeg jutra zasvirilo Sunce u svoj svojoj čistoći i jarkosti. Kad li odjednom - uz silan topot - dojuri konj zapjenjenih nozdrva, pa kud ide, tud snijeg razmiče i mladu travu uzbokoruje, baš kao u proljeće, a na njemu ljepoliki konjanik domahuje Zorici na prozoru! Zorica prepozna svoga dragana. Poskoči, potrči, otvori vrata i baci mu se u zagrljaj. Smrznuti uzduh istom se sudari s prokuljalom toplinom iz Zoričina doma, zvečeći i rasipajući se u tisuću ledenih kristala koji se, na posljetku, stopiše s nabujalim potocima...
O kako bi rado Jelka upoznala djevojku i konjanika!
Iz sanjarenja je trgne zvono obližnje crkve.
- Molim te, bakice, povedi i mene na polnoćku! - molećivo prošaputa djevojčica.
Dok su zamicale iza okuke približavajući se svečanom mnoštvu. Jelka čvršće stisne bakinu ruku:
- Zašto, bako. Mjesec na nebu stalno ide za nama? Ta ima on svoju Zoricu!
Da, samo što je ovaj Mjesec praunuk onog noćnog Sunca o kojem sam ti pričala. Zapravo, čini mi se da ste vršnjaci... - zamišljeno će baka, pa nastavi veselo - i on slavi svečanost Svjetlosti. A možda si mu baš ti buduća nevjesta...
Lidija Bajuk |