Ne znam tko ga je prvi vidio. Bilo je to jednog kišnog dana. Otad svi pričaju o njemu. Nitko ga ne poznaje. Nitko ne može opisati njegovo lice. Pojavljuje se samo kad je jako oblačno ili pada kiša. Obučen je u tamno odijelo. U ruci mu je kišobran. Muški. Ali nije crn, već ljubičast. Sve je, dakle, obično, osim te boje. No kišobrana ima svakakvih, zar ne?
Jednog jutra sunce nikako nije uspijevalo prosjati između oblaka. Bacio sam pogled kroz prozor. Staklo se maglilo iznutra, a izvana su se na nj lijepile sitne kišne kapi. Malo sam se naježio, a onda sam opazio kišobran. Ljubičasti. Bio sam tako uzbuđen da nisam mogao progovoriti. Pod kišobranom je hodao onaj nepoznati čovjek. Išao je polagano preko mokra travnjaka ukoso prema stazi. Zar mu ne smeta blato? Kamo ide? Bi li trebao imati i kaput? Je li izašao iz naše zgrade? Kišobran se neznatno klatio naprijed-natrag. Svakog mi se trena činilo da ću uspjeti ugledati lice. Ali nisam. Kad sam dozvao ukućane, već je bilo kasno. Čovjek je nestao na ulici.
Ljudi govore svašta. Neki kažu da je to čarobnjak, duh ili anđeo. Neki kažu da uopće nema glavu. Drugi tvrde da je ima, jer su ga vidjeli dok je nosio zatvoren kišobran, dok još nije počelo kišiti.
Najčudnije od svega jest to što su ga vidjela samo djeca, nikad odrasli. Zato nam se odrasli često smiju. Kažu da smo sve izmislili.
Pa što i da jesmo? Čovjek s ljubičastim kišobranom nikome ne čini zlo. Naprotiv, uvijek nas veseli što je prošao baš ovuda.
Mirjana Mrkela
/književnica, učiteljica/
