|
 |
 |
|
|
|
|
| Ženski reproduktivni sustav |
|
Žene imaju dvije žlijezde, jajnike, svaki na jednoj strani u donjem trbuhu. Dva jajovoda povezuju jajnike s maternicom, zatim vaginom do izvana. Svaki jajnik stvara jajne stanice od tekućinom ispunjenih Graafovih folikula koje se nalaze u jajniku. Jaje je mnogo veće od spermija ali je ipak veoma malo, otprilike 0.025 mm, pa je vidljivo. Iako je jajnik veličine badema, svaki sadrži 150 000 do 200 000 jaja. Svaki mjesec počevši od puberteta, Graafova folikula prsne i ispusti jaje. To se naziva ovulacija, a nastupa sredinom menstrualnog ciklusa, obično između trinaestog i sedamnaestog dana. Jaje može biti oplođeno u razdoblju od 24 sata od ovulacije. Ispušteno jaje prolazi jajovodom prema maternici. Maternica je šuplji, mišićavi organ u obliku kruške. Prije trudnoće teži oko 60 g, dužine oko 9 cm i širine 6 cm. No maternica se može povećati kako bi u nju stalo dijete. Donji dio maternice otvara se kroz uzak vrat – grlić, u vaginu. Vagina je vrlo elastičan prolaz, 8 do 10 cm dug, koji vodi van iz tijela. Tijekom porođaja, dijete prolazi od maternice kroz grlić i vaginu van jer se grlić i vagina mogu raširiti dovoljno kako bi dijele moglo proći.
Ispred vaginalnog otvora se nalazi klitoris, osjetljivi dio koji se povezuje sa seksualnom ugodom. Velike usne (labia majora) okružuju ulaz vagine kao i cijev koja vodi do mjehura, mokraćnu cijev. Urin se zadržava u mjehuru dok ne prođe mokraćnim mjehurom van. Male usne (labia minora) osjetljivi su nabori kože koji štite ulaz u vaginu. Obično su okružene velikim usnama. Tijekom snošaja, grlić stvara sluz. Za vrijeme ovulacije, ta sluz je bistra, obilna, elastična i skliska. Ona pomaže spermi da dođe do maternice i jajovoda kako bi oplodila jaje. Nakon što je Graafova folikula proizvela jaje, zamjenjuje se tkivom ili žutim tijelom, koje se može ponašati kao žlijezda i stvarati hormone.
|
|
|
 |
|
|
|
|
Jadranka Žderić |
|
| Medijska kultura djece i mladih |
| Mogućnosti i ograničenja |
19,5 × 24,5 cm, 256 stranica;
meki uvez, cijena 120 kn |
|
- Teorijska razmatranja
- Upoznavanje s hrvatskom i svjetskom praksom
- Metodičke radionice (velika škola pripreme školskih tiskovina)
- Savjetovališta za roditelje i učitelje
- Ogledni tekstovi novinara, književnika...
Davno je Jan Amos Komensky u svojem djelu Didactica Magna napisao: Da bi se
sve lakše pamtilo, čula trebaju raditi što više. Na primjer: sluh valja
stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo na taj način što ćemo
pričati ono što trebaju znati da bi im ušlo kroz uši, već što ćemo i
slikati da bi im se stvari mogle kroz oči stisnuti u pamet. Ljude valja
učiti, do najveće moguće mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da
proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da proučavaju i ispituju
same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.
Vrijedi li ta njegova preporuka i danas u informatičkom vremenu kad kola
nevjerojatan broj informacija i nudi se niz gotovih rješenja? Omogućuju li
društvene okolnosti sporo, postupno učenje koje će odgovarati čovjekovoj
prirodi, odnosno pojedinoj njegovoj razvojnoj fazi te koja je pozicija škole
u tim brzim društvenim promjenama.
Autorica tako pokušava otkriti na koji način suvremeni mediji (tiskovine,
televizija, internet, kompjutorske igre.) utječu na proces učenja te
komunikaciju tzv. starim medijima (knjiga, muzej.). Ovo je pokušaj
otkrivanja metodičkih načina spajanja komunikacije raznovrsnim medijima
poštujući sve pozitivne razvojne aspekte, ali i upozoravajući na potrebu
zaštite djece i učenika od raznovrsnih oblika zloporaba.
[Ulomci iz recenzije Dragutina Lučića]
Propitujući vještine i strategije medijskog školovanja, blagotvoran, ali i
razoran utjecaj, osobito elektroničkih medija - televizije i interneta - na
razvoj djece, autorica postavlja niz suvislih moralnih, odnosno praktičnih
pitanja na koja nudi i isto toliko socijalno odgovornih odgovora ponajprije
upućenih roditeljima i učiteljima, a onda, dakako, na način primjeren
njihovoj dobi, i djeci.
Pred nama je elaboracija koja nije tek puko izolirano teoretiziranje o
medijima i sentimentalno zdvajanje nad sudbinom slabih i nejakih, nego
smireno promišljanje koje ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja da se
krize, poteškoće, nesporazumi, negacije mogu i imaju razriješiti u socijalno
odgovornoj praksi. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
