Želite li biti izvan šopinških centara ili meka, život će vas tako pljusnuti da će vam u recesijskoj godini biti potrebno i nekoliko mjeseci da pokrpate kućni proračun ionako pun rupa. Ne morate ići u mjesečnu ili, ne daj Bože, tjednu kupnju, dovoljno je samo da imate četvero djece pa da vas svake prijestupne godine snađu maturalac, krizma ili koja druga prigoda za trošenje novca.
Mene je posve nespremnu dočekala krizma. Kako gotovo nikad ne uživam u kupnji i to smatram neviđenom tlakom, dosjetila sam se jadu. Neka kći odabere što želi, a ja ću samo iskeširati. Uostalom, u takvim se prigodama baš to i očekuje od roditelja.
Sjajan plan, ali neprovediv jer mi je kći smjesta prigovorila kako na svoju nesreću ima mamu koja nije šopingholičarka, a to je zamalo ravno smrtnome grijehu. I što mi je preostalo nego da s prijateljicom, koja zna sve tajne trgovačkih meka, sjednem i odvezem se u jedan od njih u kojem je dan prije bila neviđena navala na nove modele cipela (gladijatorice i slične trice). Zavaljene, uz kavu, raspustile smo svoje četrnaestogodišnjakinje da napasaju oči i priopće nam svoje odluke.
Poslije više od sat vremena pojavile su se obješenih faca i uglas nas izvijestile da im se ništa, ama baš ništa nije svidjelo. Ne mogavši povjerovati vlastitim ušima, ščepale smo ih pod ruke i pravac nova prodavaonica cipela. Svidjelo mi se u toj jednoj najmanje pet pari, u svima sam njima mogla zamisliti svoju kćer, ali, eto, ona nije mogla smisliti ni jedan od svjetskih modnih urlika pa smo na kraju prijateljica i ja nešto novca spiskale na sebe.
Kako je sutradan bila moja radna subota, priprijetila sam kćeri da ćemo kupnju obaviti do 10 ujutro pa kud puklo da puklo. I puknulo je po mom novčaniku. Prošle smo središtem grada dvije-tri razvikane prodavaonice cipela i na kraju sam se baš ja zalijepila za otmjen izlog, bez cijena dakako. Osim nas, u prodavaonici nije bilo nikoga od mušterija. Sva razdragana, očekujući kraj more zvane kupnja, rekla sam da tražimo zlaćane sandalice. Tko još nije čuo da takve baš radi razvikana Prada! Ja, dakako, nisam čula, a moja je kći na prvi pogled izabrala baš Pradine zlatne.
Dakako, sretna mama nije se htjela sramotiti pitajući za cijenu nego je samo platila. Znajući kako sam previše potrošila, na izlazu iz prodavaonice kći je rekla da će se nastojati iskupiti za ono što činim za nju. Samo sam procijedila: Peglat ćeš cijele godine kao što sam ja sad upravo popeglala svoju karticu. I neka vrag već jednom odnese tu Pradu! |
