1. Učenici će se bolje upoznati sa četiri osnovne boje koje su date ispravnim redoslijedom, a to su: zelena, plava, žuta i crvena.  Zapazila sam da učenici povezuju zelenu boju za kretanje, te sam je zato izabrala kao početnu točku. Crveno se povezuje sa zaustavljanjem i zato sam je odabrala da bude završna točka. Počeli smo s upoznavanjem  redoslijeda boja.  Kada smo to postigli, prelazimo na sljedeći korak.
2. Sa svojim flomasterima učenici će vježbati oblikovanje željenog slova ili brojke, a učitelj daje glavne crte na zadanom modelu i imenuje boju dok on/ona nastavlja s oblikovanjem i ponavljanjem imena slova/brojke na kraju.
3. Učenici će vježbati sa svojim šarenim  pisalom i ugrubo nacrtati zadani element na svom papiru. Ponovite ako je potrebno. Po potrebi, učitelj nadzire i pomaže pri oblikovanju.
4. Na istom papiru bez crta koji sadrži šifrirano slovo/brojku zadano bojom, učenik nastavlja oblikovati slovo ili brojku dok istovremeno proziva boju, počinjući sa zelenom a završavajući s crvenom.

• Teorijska razmatranja
• Upoznavanje s hrvatskom i svjetskom praksom
• Metodičke radionice (velika škola pripreme školskih tiskovina)
• Savjetovališta za roditelje i učitelje
• Ogledni tekstovi novinara, književnika...

Davno je Jan Amos Komensky u svojem djelu Didactica Magna napisao: Da bi se sve lakše pamtilo, čula trebaju raditi što više. Na primjer: sluh valja stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo na taj način što ćemo pričati ono što trebaju znati da bi im ušlo kroz uši, već što ćemo i slikati da bi im se stvari mogle kroz oči stisnuti u pamet. Ljude valja učiti, do najveće moguće mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da proučavaju i ispituju same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.

Vrijedi li ta njegova preporuka i danas u informatičkom vremenu kad kola nevjerojatan broj informacija i nudi se niz gotovih rješenja? Omogućuju li društvene okolnosti sporo, postupno učenje koje će odgovarati čovjekovoj prirodi, odnosno pojedinoj njegovoj razvojnoj fazi te koja je pozicija škole u tim brzim društvenim promjenama.

Autorica tako pokušava otkriti na koji način suvremeni mediji (tiskovine, televizija, internet, kompjutorske igre.) utječu na proces učenja te komunikaciju tzv. starim medijima (knjiga, muzej.). Ovo je pokušaj otkrivanja metodičkih načina spajanja komunikacije raznovrsnim medijima poštujući sve pozitivne razvojne aspekte, ali i upozoravajući na potrebu zaštite djece i učenika od raznovrsnih oblika zloporaba.

[Ulomci iz recenzije Dragutina Lučića]
Propitujući vještine i strategije medijskog školovanja, blagotvoran, ali i razoran utjecaj, osobito elektroničkih medija - televizije i interneta - na razvoj djece, autorica postavlja niz suvislih moralnih, odnosno praktičnih pitanja na koja nudi i isto toliko socijalno odgovornih odgovora ponajprije upućenih roditeljima i učiteljima, a onda, dakako, na način primjeren njihovoj dobi, i djeci.

Pred nama je elaboracija koja nije tek puko izolirano teoretiziranje o medijima i sentimentalno zdvajanje nad sudbinom slabih i nejakih, nego smireno promišljanje koje ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja da se krize, poteškoće, nesporazumi, negacije mogu i imaju razriješiti u socijalno odgovornoj praksi.