1.  Velika slika tobogana u parku ili na igralištu. Svakako treba imati prečke za penjanje. Stavite vrećicu pri dnu tobogana a u nju karticu sa suglasnikom.
2. Crvene kartice sa suglasnikom na svakoj od tih kartica. Žute kartice sa samoglasnikom na svakoj od tih kartica.
3. Kopija tobogana kojom se može poslužiti svako dijete te male crvene i žute kartice za spajanje.

1. Razmotrite razlike između samoglasnika i suglasnika.
2. Načinite crvene kartice sa suglasnikom na svakoj od tih kartica. Načinite žute kartice sa štampanim samoglasnikom na svakoj od tih kartica.
3. Ispričajte im sljedeću priču. „Zvukovi abecede bili su na odmoru. Nekoliko zvukova željelo se spuštati niz tobogan. (Izvadite veliki tobogan od kartona). Svi suglasnici voljeli su se igrati na toboganu, ali samoglasnici se na tobogan nikada nisu penjali. Jednoga dana je suglasnik „p” (upotrijebite zvuk, a ne abecedni naziv slova) pozvao samoglasnika „a” (za „a” upotrijebite kratki zvuk):„Hajde, idemo se spuštati niz tobogan.”  „a” je odgovorio: „Ne, hvala.”  Vidite, svi samoglasnici jako su se bojali spuštati niz tobogan. Ali je „p” rekao: „Baš je zabavno. Idem ja s vama pa se ne morate bojati.” „a” je razmislio o tome, no rekao je da se boji da bi otpao kada stigne do dna, pa zato nije želio ići. I „s” ih je čuo kako razgovaraju i rekao da će mu biti drago da ih dolje dočeka i uhvati „a”, da ne padne.  Nakon malo nagovaranja, „a” je odlučio pokušati. Tako su se „p” i „a” pošli zajedno penjati.
4. Dok ih pomičete na prečkama tobogana držite kartice „p” i „a” zajedno i govorite „pa, pa, pa, pa”.(Neka cijeli razred izgovara te zvukove s vama).
5. Neka kartica sa zvukom „s” čeka u vrećici na dnu tobogana.  Kada „pa” stignu do vrha, počnu se spuštati govoreći „pa a a a a a” sve dok se ne sudare sa „s”, i tako oblikuju riječ „pas”.
6. Nastavite priču. „a” se to učinilo vrlo zabavnim pa su načinili riječ. Jeste li čuli što su rekli? Načinili su riječ „pas”. „a” je to želio ponoviti.  Ovoga puta je „p” (uvijek upotrijebite zvuk nekog slova a ne njegov abecedni naziv) čekalo pri dnu tobogana, a „p» i „a” su se opet popeli na tobogan. „pa, pa, pa, pa” (penjući se prečkama tobogana), „pa a a a a a” (idući prema dolje), „p” (kada udare u „r” na dnu). „Hura!", vikao je „a”: „Načinili smo novu riječ... par!” Uskoro, i drugi samoglasnici vidješe kako se „a” dobro zabavlja, te poželješe i sami probati."
7. Nastavite s postupkom spuštanja sa zvukovima različitih suglasnika i samoglasnika. Dajte djeci da to probaju na velikoj slici tobogana i dajte im kopiju tobogana za njihov stol.
8. Neka djeca eksperimentiraju i vježbaju sama, spajajući riječi s najčešćim kombinacijama suglasnika i samoglasnika. Podsjetite ih da se uvijek spušta suglasnik /crvena kartica) sa samoglasnikom (žuta kartica) te neka ih uvijek na dnu čeka suglasnik (crvena kartica) spreman da ih uhvati kada stignu dolje.
9. Ili možete dati alternativnu aktivnost gdje će svako dijete nositi zvuk i izaći van do pravog tobogana na igralištu i odigrati cijelu priču stvarajući riječi s najčešćim kombinacijama samoglasnika i suglasnika dok se sami spuštaju niz tobogan.
10. Svoj veliki tobogan objesite u svojoj sobi s karticama tako da vam zvukovi budu pri ruci i da ih djeca mogu koristiti za tu vježbu koju bismo mogli nazvati: „Klizanjem” do riječi.

• Teorijska razmatranja
• Upoznavanje s hrvatskom i svjetskom praksom
• Metodičke radionice (velika škola pripreme školskih tiskovina)
• Savjetovališta za roditelje i učitelje
• Ogledni tekstovi novinara, književnika...

Davno je Jan Amos Komensky u svojem djelu Didactica Magna napisao: Da bi se sve lakše pamtilo, čula trebaju raditi što više. Na primjer: sluh valja stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo na taj način što ćemo pričati ono što trebaju znati da bi im ušlo kroz uši, već što ćemo i slikati da bi im se stvari mogle kroz oči stisnuti u pamet. Ljude valja učiti, do najveće moguće mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da proučavaju i ispituju same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.

Vrijedi li ta njegova preporuka i danas u informatičkom vremenu kad kola nevjerojatan broj informacija i nudi se niz gotovih rješenja? Omogućuju li društvene okolnosti sporo, postupno učenje koje će odgovarati čovjekovoj prirodi, odnosno pojedinoj njegovoj razvojnoj fazi te koja je pozicija škole u tim brzim društvenim promjenama.

Autorica tako pokušava otkriti na koji način suvremeni mediji (tiskovine, televizija, internet, kompjutorske igre.) utječu na proces učenja te komunikaciju tzv. starim medijima (knjiga, muzej.). Ovo je pokušaj otkrivanja metodičkih načina spajanja komunikacije raznovrsnim medijima poštujući sve pozitivne razvojne aspekte, ali i upozoravajući na potrebu zaštite djece i učenika od raznovrsnih oblika zloporaba.

[Ulomci iz recenzije Dragutina Lučića]
Propitujući vještine i strategije medijskog školovanja, blagotvoran, ali i razoran utjecaj, osobito elektroničkih medija - televizije i interneta - na razvoj djece, autorica postavlja niz suvislih moralnih, odnosno praktičnih pitanja na koja nudi i isto toliko socijalno odgovornih odgovora ponajprije upućenih roditeljima i učiteljima, a onda, dakako, na način primjeren njihovoj dobi, i djeci.

Pred nama je elaboracija koja nije tek puko izolirano teoretiziranje o medijima i sentimentalno zdvajanje nad sudbinom slabih i nejakih, nego smireno promišljanje koje ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja da se krize, poteškoće, nesporazumi, negacije mogu i imaju razriješiti u socijalno odgovornoj praksi.