|
 |
 |
|
|
|
|
| Oprezno s dijagnozom hiperaktivnosti |
|
Gotovo milijun djece u Sjedinjenim Državama potencijalno je pogrešno dijagnosticirano u pogledu poremećaja pomanjkanja pozornosti i hiperaktivnosti jednostavno zato što su najmlađa - i većinom nezrela populacija – koja ide u vrtić, navodi se u novom istraživanju s Michigan State University.
Toj se djeci znatno češće nego njihovim starijim kolegama iz razreda propisuju stimulansi promjene ponašanja kao što su Ritalin, rekao je Todd Elder, čija će se studija pojaviti u nadolazećem broju Journal of Health Economics. Takvo neprimjereno liječenje posebno je zabrinjavajuće radi nepoznatih učinaka dugoročne primjene stimulansa na dječje zdravlje, rekao je Elder. Godišnje se također troši oko 320 do 500 milijuna dolara na nepotrebne lijekove.
Elder je rekao da se "glavni okidač" studije temelji na spoznaji da dijagnosticiranje ADHD-a ovisi o dobi djeteta u odnosu na percepciju učenika i učitelja o tome ima li dijete simptome. "Ako se dijete ponaša loše, ako je nemarno, ako ne može mirno sjediti, to je vjerojatno zato što mu je 5 godina, dok su ostala djeca godinu dana starija od njega", rekao je Elder, docent na katedri za ekonomiju. "Postoji velika razlika između petogodišnjaka i šestogodišnjaka, što bi nastavnici i liječnici svakako trebali uzeti u obzir prilikom procjenjivanja imaju li djeca ADHD."
ADHD najčešće je dijagnosticiran poremećaj u ponašanju malih Amerikanaca, s najmanje 4.5 milijuna dijagnoza među djecom mlađom od 18 godina, navodi se u statistici Centers for Disease Control and Prevention. Međutim, ne postoje neurološki markeri ADHD-a (poput testova krvi), dok se stručnjaci ne slažu o njegovoj učestalosti, potpirujući intenzivne javne rasprave o tome je li ADHD premalo, odnosno pretjerano dijagnosticiran, rekao je Elder.
Prema Elderovoj studiji, kod najmlađih polaznika vrtića zabilježena je 60%-tna vjerojatnost dijagnosticiranja ADHD-a za razliku od najstarije djece u istom odjeljenju. Slično tome, kada je grupa vršnjaka dosegla peti odnosno osmi razred, stimulansi su propisivani najmlađima dvostruko češće.
Ukupno gledano, istraživanje je pokazalo da je kod približno 20% - odnosno 900 000 - od 4.5 milijuna djece ADHD najvjerojatnije pogrešno dijagnosticiran.
"Većina ADHD dijagnoza predodređena je pogrešnom percepcijom nastavnika o neprimjerenom ponašanju najmlađih polaznika vrtića", rekao je. "No ti "simptomi" vjerojatno se odnose na tek emocionalnu ili intelektualnu nezrelost najmlađih polaznika."
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
Jadranka Žderić |
|
| Medijska kultura djece i mladih |
| Mogućnosti i ograničenja |
19,5 × 24,5 cm, 256 stranica;
meki uvez, cijena 120 kn |
|
- Teorijska razmatranja
- Upoznavanje s hrvatskom i svjetskom praksom
- Metodičke radionice (velika škola pripreme školskih tiskovina)
- Savjetovališta za roditelje i učitelje
- Ogledni tekstovi novinara, književnika...
Davno je Jan Amos Komensky u svojem djelu Didactica Magna napisao: Da bi se
sve lakše pamtilo, čula trebaju raditi što više. Na primjer: sluh valja
stalno povezivati s vidom, govor s rukom, ne samo na taj način što ćemo
pričati ono što trebaju znati da bi im ušlo kroz uši, već što ćemo i
slikati da bi im se stvari mogle kroz oči stisnuti u pamet. Ljude valja
učiti, do najveće moguće mjere, da svoje znanje ne crpu iz knjiga, već da
proučavaju nebo i zemlju, hrastove i bukve, tj. da proučavaju i ispituju
same stvari, a ne tuđa zapažanja o stvarima.
Vrijedi li ta njegova preporuka i danas u informatičkom vremenu kad kola
nevjerojatan broj informacija i nudi se niz gotovih rješenja? Omogućuju li
društvene okolnosti sporo, postupno učenje koje će odgovarati čovjekovoj
prirodi, odnosno pojedinoj njegovoj razvojnoj fazi te koja je pozicija škole
u tim brzim društvenim promjenama.
Autorica tako pokušava otkriti na koji način suvremeni mediji (tiskovine,
televizija, internet, kompjutorske igre.) utječu na proces učenja te
komunikaciju tzv. starim medijima (knjiga, muzej.). Ovo je pokušaj
otkrivanja metodičkih načina spajanja komunikacije raznovrsnim medijima
poštujući sve pozitivne razvojne aspekte, ali i upozoravajući na potrebu
zaštite djece i učenika od raznovrsnih oblika zloporaba.
[Ulomci iz recenzije Dragutina Lučića]
Propitujući vještine i strategije medijskog školovanja, blagotvoran, ali i
razoran utjecaj, osobito elektroničkih medija - televizije i interneta - na
razvoj djece, autorica postavlja niz suvislih moralnih, odnosno praktičnih
pitanja na koja nudi i isto toliko socijalno odgovornih odgovora ponajprije
upućenih roditeljima i učiteljima, a onda, dakako, na način primjeren
njihovoj dobi, i djeci.
Pred nama je elaboracija koja nije tek puko izolirano teoretiziranje o
medijima i sentimentalno zdvajanje nad sudbinom slabih i nejakih, nego
smireno promišljanje koje ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja da se
krize, poteškoće, nesporazumi, negacije mogu i imaju razriješiti u socijalno
odgovornoj praksi. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
