Kad je dan škole, natjecanje, svečanost, bilo kakvo događanje, učenici traže načina da to iskoriste. Ako namirišu da bi mogli izostati s nastave, prijavljuju se za aktivnosti vezane uz događaje da ih rođeni roditelji ne bi prepoznali koliko su radišni i kojim se sve obrtima znaju baviti.
Izostati s nastave, poglavito nenadano i opravdano, je blagoslav. Učenik koji napušta tako učionicu osjeća kako su mu noge laganije, kako mu nema tereta na leđima ili u grudima. Kao jogi je koji je zalebdio iznad zemlje. Da se razumijemo, želju da izostanu na koju minutu s nastave ili cijeli sat, nemaju samo oni učenici kojima učenje baš ne ide. Poletjet će iz razreda radosno i odlični učenici. Profesori se na takve izostanke učenika uglavnom mršte. Ne svi.
Neki će banuti u zbornicu i upitati: - Što ćemo sa zadnja dva sata? Hoćemo li ih pustiti? I njima noge zaplešu na samu mogućnost da je rad za dan taj gotov. Jedan je kolega zamijetio da su ljudi drugačiji na kavi prije ili poslije škole, nego u školi. Rad oslobađa čovjeka. Kad se on oslobodi rada. Ja zavidim učenicima koji izostanu s mog sata. Ne volim inzistirati da ne izostanu, ako nemam neki stvarno jak razlog. I ako je stvarno dobar razlog za izostanak. Znam kako im je srce poskočilo, kako im se noge spremaju poletjeti. Treba sjediti svaki dan i po sedam sati u srednjoj školi. Pola sata pauze ili čak sat mi se čini razumnim.
|
