Rimska ideja o obitelji ne uključuje samo muža i ženu i njihovu djecu, već i njihove robove (ukoliko su ih imali), i sve je izgledalo više kao obiteljski posao sa zaposlenicima. Zbog toga, Rimljani su imali više vlasti u obitelji od Rimljanki – oni su bili kao izvršni upravitelji u poslovanju.  Muškarci su mogli legalno tući svoje supruge, kao da su robovi (i muškarci i žene su mogli tući robove, ili djecu). Muškarci su također mogli odlučivati da li će podizati malo dijete, ili ga pustiti da umre, odmah po rođenju.

No, Rimljanke su ipak imale puno više vlasti nego druge žene toga vremena. Rimljanke su mogle biti vlasnice imovine, mogle su je prodavati ilikupovati, izdavati stanove, bez dozvole njihovih muževa. Mogle su, kao i muškarci, zatražiti razvod, ukoliko su to htjele, i ukoliko su si to mogle priuštiti. 

 

Većina Rimskih obitelji imala je puno djece, a mnogo djece umiralo još kada su bili mala. Prosječna rimska obitelj imala je petero ili šestero djece, no samo bi dvoje ili troje preživjelo i odraslo. Djeca koja su odrasla (i braća i sestre) naslijedila bi očevu imovinu kada bi on umro, osim ako oporukom nije imovinu ostavio nekome drugome.

Kako su odrasli također umirali mlađi nego što je to slučaj u današnje vrijeme, a i razvodi su bili uobičajena pojava, mnogi su Rimljani, kao i mnogi današnji Amerikanci, živjeli sa pomajkama, polubraćom, i u drugim kompliciranim obiteljskim postavkama. Obično nisu živjeli sa rođacima.

Većina muškaraca i žena radila je u poljima tijekom dana, ili u radionicama, izrađujući lončarsku robu ili su tkali tkanine, ili nešto slično, te njihova djeca obično nisu bila s njima. Djeca su se brinula sama o sebi, ili su se o njima brinula njihova starija braća i sestre, ili pak djedovi, bake, tetke, ili , u bogatijim obiteljima, robovi. Nije postojalo dječjih vrtića, a gotovo nijedno dijete nije išlo u školu.

 

Rimljani su umirali puno mlađi nego u današnje vrijeme – većina je ljudi umirala u četrdesetim ili pedesetim godinama života. Tako većina rimske djece nije nikad upoznala djedove i bake, koji su umirali u vrijeme kada su ta djeca bila tek rođena, ili kada su bili sasvim mali. Oni su o svojim djedovima i bakama razmišljali na način na koji vi vjerojatno danas razmišljate o pradjedovima i prabakama – kao o ljudima koje jedva poznajete. Mnogo je djece izgubilo čak i roditelje tijekom odrastanja, te su ih podigli tetke ili stričevi i ujaci, ili pak njihove starije sestre ili braća.
Rimljani su općenito sklapali brakove oko dvadesete godine (iako nismo sasvim sigurni). Neke su se djevojke udavale i u dobi od trinaest godina. Većina se ljudi vjenčavala sa rođacima prvog koljena, kako bi dva obiteljska ogranka mogla ponovno spojiti djedovine.