U "prijelaznom dobu" ili razdoblju označenom kao "dark ages", koje je slijedilo nakon seobe grčkih plamena u 12. i 11. stoljeću prije Krista, razvila se osnovna etnička struktura budućnosti Grčke s plemenima Ilira, Ilona i Dora. Nastali su zajednička religija i zajednički mitovi koji su se najprije prenosili usmenim putem. Pojam "arhajskog vremena" (ca. 800-500) bio je bitno određen nastankom grčke literature, prijelazom s vladavine kralja na vladavinu plemstva, razvojem polisa i grčkom kolonizacijom. 

 

Veza gradskih naselja i agrarne okoline, državna i ekonomska neovisnost prema vani  te unutarnja struktura polisa, koja je kao osobni savez građana  predstavljala političku, ekonomsku, religioznu i kulturnu zajednicu, bili su konstitutivni dijelovi fenomena nazvanog polis (grad-država; množina: polisi). Gradsko naselje polisa u pravilu se pojavljivalo oko utvrđenog brežuljka (akropola), često na ostacima ranijih mikenskih naselja.

 

 

Otprilike istodobno s nastankom polisa, u 8. stoljeću prije Krista, u većini grčkih zajednica monarhiju je oslabila vladavina plemstva koja je regrutirala nove najviše državne službenike. U Ateni je od 683./82. vladao kolegij arheota koji se mijenjao svake godine i koji se najprije sastojao od arheota eponima, koji je godini dao svoje ime i u biti preuzeo sve zadatke kralja, te od najvišeg službenika za kulturu, bazileja. Kasnije se taj kolegij proširio za službu  najvišeg vojnog  zapovjednika, te za šest sudskih službenika, tako da je klasični broj od devet arheota produkt nešto kasnijeg razvoja. Nakon završetka svojih dužnosti, arheoti su pristupali Plemenskom savjetu (Areiopag) u čijoj su nadležnosti, uz državni nadzor, bili i zadaci kazneno-pravnog karaktera.

 

Masa slobodnog naroda (Demos) imala je pravo govora pri odlučivanju, i to u  8. i 7. stoljeća, putem Narodne skupštine koja je djelovala sporadično i neformalno, ali koja je najkasnije do 600. godine dobila institucionalni karakter, te se do 5. stoljeća razvila u centralni organ grčkog polisa, koji je odrađivao kako unutarnju tako i vanjsku politiku. Izvan pravno-političkog društva grčkih građana stajali su robovi.

 

Politička vladavina plemstva koja se zasnivala na ekonomskim, a samim tim i na vojnim razmišljanjima, počela je slabiti u 7. stoljeću zbog ubrzanog društvenog razvoja: Faktori tog procesa bili su s jedne strane slabljenje dominirajuće uloge koju je plamstvo imalo za vrijeme vođenja ratova, i to zahvaljujući falangama - organiziranim borbenim redovima teško naoružanih građana, a s druge strane oslobađanjem ropstva, velikog broja manjih seljaka, od gospodara plemenskog podrijetla, nakon čega se pokazala potreba za nekom vrstom nadoknade štete, novom podjelom zemlje i novom pravnom kodifikacijom.

 

U toj fazi opadanje moći plemstva i porasta socijalnih napetosti u nekim grčkim polisima razvila se tiranija, a u drugim su postavljani suci ili zakonodavci. U Ateni je nakon neuspjelog pokušaja Kilona (oko 635.) da uspostavi tiraniju, vlast preuzeo Drakon, 624. On je preuzeo zadatak da ponovno uspostavi pravnu jednakost i da reformira postojeće pravo. Preuzet je samo jedan dio krivičnog prava. Bitne sadržajne promjene primjećivale su se u razlici između ubojstva i ubojstva iz nehata, što je formalno značilo u razriješenju važenja opće krvne osvete. Oštećenoj stranci je i dalje bilo omogućeno da traži počinitelja kaznenog djela, ali je sada za to trebala dozvolu od suda. Novina da država preuzima izvršenje kazne uvedena je tek u 5. stoljeću. 

 

Kasnija predanja nepravedno su Drakonovim zakonima pripisala preoštre mjere. Drakonovo zakonodavstvo značilo je jedan korak prema većoj pravnoj sigurnosti, ali ono ipak nije riješilo političke i socijalne probleme.

 

 

Prema daljnjoj zaoštrenoj političkoj situaciji u Ateni vodili su bijeg plamstva pred revolucionarnim promjenama, životni uvjeti velikog broja osiromašenih malih seljaka i neispunjavanje zahtjeva za pravo glasa oružano sposobnih građana koji nisu pripadali plemstvu, pri postizanju kompromisa konfliktnih stranaka 594./93. prije Krista u postavljanju Solona, izbačenog iz plemenskog roda Medoncida, kao arbitra. Njegov zakonik bio je vođen idejom izjednačavanja, pravičnosti (Dike) i "dobrog uređenja" (Eunomia). Nadolazeće probleme odštete i oslobađanja malih seljaka od ropstva on je riješio isplatom općeg iznosa odštete. Osim toga, zabranom zalaganja vlastite osobe odstranjeno je ropstvo po zaduživanju, robovi koji su već bili prodani u inozemstvo kupljeni su natrag. Ukidanje ropstva odnosilo se ipak samo na građane Atene. 

 

Uz ostale zakone koji su trebali biti poticaj za trgovinu i političko aktiviranje građana, Solonova forma Ustava (kasnije označena kao timokracija u kojoj su politička prava bila ovisna o veličini osobne imovine) bila je od velikog značaja: trima klasama, hipejima ("konjanici"/bogati posjednici), zeugitima (srednji seljaci i obrtnici) i tetima (lako naoružani/mali seljaci i obrtnici, nadničari) Solon je dodijelio određene dijelove žetve (mjerene u šefelnima, što je otprilike 52 litra) i učinio njihova građanska prava ovisnima o tim dijelovima žetve, pri čemu se još iz klase hipeja izdvajala vrhovna grupa pentakosiomedimnija (oko i preko 500 šefere), kojima je ostavio pravo zadržavanja arheota.

 

Osim toga, uspostavljanjem novih političkih institucija Savjeta 400 (Bule) i Narodnog suda (Helije), Solon je građanima dao veće mogućnosti utjecaja. Na činjeničnoj raspodjeli vlasti timokratsko uređenje pod utjecajem ekonomskih razmišljanja plemstva najprije nije promijenilo ništa, ali se orijentacija prema budućnosti mogla primijetiti kad su političke promjene povezane s ekonomskim i socijalnim, uzimajući u obzir mobilnost društva. Solonove reforme pridonijele su konsolidiranju atenskog polisa, ali nisu radikalno promijenile društvene i političke strukture.

 

 

Ako su Solonove reforme imale za cilj unutarnjo-političku konsolidaciju društva, onda su one neuspjele: socijalni uvjeti velikog broja malih seljaka nisu bili poboljšani, borba plemstva da zadrži arheote u prvoj polovici 6. stoljeća prije Krista pokazala se jačom nego ikad prije. Prema predanjima, u unutarnjo-političkoj borbi jedna nasuprot druge stajale su tri grupe predvođene plemićima Likurgom, Megaklesom i Pizistratom. Potpomognut svojim pristašamaa, malim seljacima, nadničarima iz  Ostatike i velikim dijelom atenskog naroda, koji mu je u Narodnoj skupštini odobrio tjelesnog čuvara, na vlast je došao popularni  Pizistrat 561./60. ratom protiv  Megara (565.), a nakon dvostrukog protjerivanja uspjelo mu je da se na vlasti održi tek uz pomoć vojnika izvana  (539./38.).

 

Tiranin je dopustio daljnje postojanje već utvrđenog polisa. Najviše službe obavljalji su članovi njegove obitelji i plemići, koji su se pokorili njegovoj vlasti. Opozicijski plemići bivali su protjerani ili su se sami odlučivali za odlazak u egzil. Pizistratova moć u biti je počivala na naoružanim trupama vojnika i na vanjskim saveznicima. Njegovi najznačajniji doprinosi bili su: očita neravnoteža po pitanju pravosuđa nad plemstvom, ciljano postavljanje lokalnih sudaca, nesebična podrška malim seljacima putem kredita, osnivanje novih kolonija i intenzivna građevinska djelatnost. Iako je bila rijec o mjerama koje su njemu osiguravale daljnju vlast, ipak tiranin Pizistrat ima povijesnu važnost u socijalnom i ekonomskom konsolidiranju Atene, koja je u drugoj polovici 6. stoljeća doživjela ekonomski procvat.

 

Nakon smrti Pizistrata 528. ili 527. njegovi sinovi Hiparh i Hipija preuzeli su vlast. Hiparha su 514. ubili Hermodije i Aristogit koji su kasnije optuženi za njegovo ubojstvo, a njegov brat Hipija je 510. svrgnut sa vlasti.

 

I u drugim grčkim polisima u 7. i 6. stoljeću došlo je do pojačanih socijalnih napetosti i stremljenja prema emancipaciji srednje klase društva, što je bilo uvjetovano legitimacijskom krizom plemstva koje je bilo zaokupljeno borbom za vlast, a vodilo je uspostavi tiranske vlasti. Najpoznatiji su tiranin Kipsel (660.-28.) i Perijandar (ca. 628.-587.) od Korinta, Klisten od Sikiona (prva trećina 6. stoljeća), Ligdam od Naksosa (ca. 545.-24.) i Polikrat od Samosa (538.-22.).

 

Pojam titanin kod "starijih tiranina", za razliku od onih "mlađih" u 4. i 3. stoljeću, možemo koristiti samo ako pod njim podrazumijevamo ne samo moći gladnog plemića, nego i oruđe naroda za ispunjavanje vlastitih želja. Povijesna funkcija tiranina bila je omogućavanje prelaska s vladavine plemića na ustavnu državu hoplitena, oružano sposobnih građana. Negativna ocjena tiranina kao vladara koji se na vlasti održava samo silom je najlošije u svim ustavima, povijesno je netačno i počiva na kasnijim predanjima, koja su tu formu vladavine uspoređivala s demokracijom 5. stoljeća.

 

 

Nakon sloma posljednjeg Pizistratova pristaše, u Ateni je 508. godine prije Krista došlo do ponovne borbe za vlast plemstva za članstvo u Arheonatu, u kojoj je Klisten, arheon 525./24., uspio uz pomoć podrške naroda, zahvaljujući reformističkim obećanjima, pobijediti svog suparnika Isagorasa.

 

Jezgro Klistenove reforme, prvog reprezentativnog Ustava na svijetu na lokalnoj razini, bilo je novo uređenje političkih i vojnih organizacija Atike (file). Četiri filea, političke i vojne organizacije Atika koje su služile obiteljskim savezima, zadržali su sakralne zadatke, ali ih je Klisten pretvorio u deset novih filea koji su počivali na podjeli Atika u tri regije: grad Atena (Asty), tržište (Mesogeion) i obala (Paralia). Svaka od tih regija bila je podijeljena u deset podregija (tritei). Nove Phyle, koje su se sastojale od jedne triteje iz grada Atene, jedne s tržišta i jedne s obale činile su osnovnu jedinicu političkog zastupstva (svaku fileu je predstavljalo 50 poslanika, a za novosačinjeni Savjet 500) i vojne organizacije.  Novo uređenje filea bilo je dopunjeno podjelom Atika u 139 općina (Demen) koje su predstavljale jedinice lokalne samouprave. 

 

Je li nova reforma filea imala za cilj proširenje Klistenova utjecaja ili demokratiziranje državnog života koje je još uvijek bila zaposjela grupica moćnih plemića - to je nejasno. Njen rezultet je prije svega bio slabljenje političke moći plemstva koja je počivala na lokalnim utjecajima i sprječavanje regionalnog stvaranja partija, jer se politička aktivnost građana odražavala kroz instituciju Savjeta, čijih se 500 članova mijenjalo svake godine.

 

Druga značajna novost koja je kasnijim predanjima pripisana Klistenu bila je uspostavljanje suda za progon (Ostrakismos) koji je prvi put ostvaren 487. godine. Svake godine Narodnoj skupštini se postavljalo pitanje treba li provoditi progon. Ako bi odgovor bio pozitivan, dva mjeseca nakon toga bilo bi provedeno glasovanje u Narodnoj skupštini, i to tako da je svaki građanin (pri kvorumu od 6000 glasača) prekrižio ime jednog političara na ceduljama. Onaj političar koji bi na taj način dobio većinu, bivao je na deset godina protjeran iz Atike, a da pritom nije gubio svoju imovinu. To je - pretpostavlja se - trebalo spriječiti dugoročno osvajanje osobne moći pojedinih plemića.

 

Periklo 

 

Atički morski savez pretvorio je Atenu u pomorsku silu. Paralelno s uspinjanjem države, čak time i uvjetovano, razvilo se tzv. obrazovanje radikalne demokracije. Zasluga završetka tog procesa pripada prije svega  Efijaltu i Periklu. Njihovo djelovanje mora se tumačiti kao reakcija na konzervativnu politiku aristokrata Kimona i njegove oligarhijske partije, koja je sedamdesetih i šezdesetih godina s Arhieopagom vladala najznačajnijom institucijom u Ateini. Reformisti okupljeni oko Efijalta iskoristili su 462. godine prije Krista odsutnost Kimona da provedu puč. Arheopagu je oduzeta vlast. On je zadržao samo krvnu jurisdikciju. Političke funkcije Plemskog savjeta je preuzela Narodna skupština (Eklezia), Savjet 500 (Bule) i Sud porotnika (Heliaia). Rezultat demokratskih reformi u Ateni bio je da je Demos (narod - dakle cjelina potpunih građana koji su imali pravo političkog sudjelovanja, ali ne i robovi) u principu dobio kontrolu nad cjelokupnim javnim životom.

 

Nakon Efijaltova ubojstva (461.) čini se da se Periklo (495./90.-429.) pojavio na čelu demokrata. Da bi se što više ljudi privoljelo da sudjeluju u političkom životu, službenicima, sucima i prisutnim na sjednicama Eklesije isplaćivale su se dnevnice. To je, među ostalim, bila i neophodna mjera da bi se izjednačio gubitak redovite zarade onog dana kad su građani bili na sjednicama Euklesije, što je bilo posebno važno za pripadnike četvrtog staleža. Ta siromašnija grupa stanovnika na taj je način, isplaćivanjem dodatnog novca, dobivala mogućnost da posjeti svečanosti i kazališne predstave koje su često trajale i po nekoliko dana.