Hetiti su bili indoeuropski narod koji je živio u drevnoj Maloj Aziji.

Hetiti su u Anatoliji stvorili moćnu državu koja je nekoliko stoljeća bila svjetska velesila i igrala važnu ulogu u političkim odnosima tadašnjih sila. Hetitski jezik pripada indoeuropskoj jezičnoj grupi, a sami su ga Hetiti nazivali nesitskim (tj. jezik grada Neše). Prije dolaska Hetita na tom su području oko 2000. pr. n. e. živjeli stanovnici Hati, od kojih su Hetiti preuzeli ime. Sjedište države bilo je u Hattuši. Općenito se pretpostavlja da su Hetiti došli u Anatoliju prije 2000. p. n. e., ali nije poznato odakle. Vjerojatnije je da su došli sa zapada, budući da se tokom povjesnog razdoblja šire prema jugoistoku.

Oko 2000. p. n. e. područje oko Hattuše su naseljavali Hati, neindoeuropski narod. Hetiti su mnogo posuđivali od hatske kulture koju su zatekli, kao i od asirskih trgovaca, npr. klinasto pismo i cilindrične pečate.

 

Kao što je spomenuto, "hetitski" su moderni uobičajeni naziv jezika indoeuropskog jezika središnje Male Azije tog doba; oni sami su upotrebljavali naziv nešili, tj. "na jeziku Neše".

Budući da se hatski nastavio koristiti u hetitskoj državi u ritualnim svrhama, te postoji znatan kontinuitet između dvije kulture, nije poznato da li su govornici hatskog – Hati – zamijenjeni govornicima hetitskog, apsorbirani ili su jednostavno prihvatili njihov jezik.

 

Rana povijest hetitskog kraljevstva je poznata kroz pločice koje su vjerojatno najranije pisane u 17. stoljeću p. n. e, ali su očuvane samo kopije iz 14. i 13. stoljeća p. n. e. Te pločice, poznate zajedničkim imenom Anittin natpis, započinju pričom kako je Pithana, kralj Kuššare (ili Kuššara, malog grada-države koji još nije pronađen) osvojio susjedni grad Nešu (Kaneš). Međutim, pravi junak pločica je Pithanini sin Anitta, koji je nastavio djelo svog oca i osvojio nekoliko susjednih gradova, uključujući Hattušu i Zalpuwu (Zalpu).