Konj je simbol gornjeg i donjeg pola svemira, podzemni, mjesečev i nebeski, sunčani znak. Naime, crn kao noć ili blijed poput utvare on ‒ demon zla, mora, krilata zmija, zmaj, vrag, đavao itd. ‒ izranja iz zemaljskih dubina, voda (zato pod udarcem njegova kopita može izbiti vrelo) i magle, galopira krvotokom svijeta pa, preobražen svjetlom (koje sam predstavlja) i prosvijetljen, u sjajnom bijelom plaštu vuče zlatna kola i uzlazi put visina, služeći bogu koji, jašući ga, sa Zemlje tjera zle duhove. Često i sam postaje božanstvom (zanimljivo je da je podrijetlo imena drevnog boga Horse u egipatskoj riječi hor koja znači jutarnje sunce).

 

Tako se u hrvatskoj narodnoj predaji, uz ostala otjelovljenja svjetlosti (sv. Jurja, sv. Ivana, sv. Iliju, sv. Marka, sv. Petra, sv. Barbaru, sv. Nikolu, sv. Luciju, sv. Stjepana, Isusa Krista itd.) uvijek pojavljuje i konj, odnosno kobila, baš kao i u svim obredima neposredno ili posredno povezanim s kultom predaka. Indoeuropski ratarski narodi vjerovali su da konj neozlijeđen može proći kroz zemlju smrti, dakle noć i zimu, jer nosi duh žita, pa su ga s tim duhom i poistovjećivali. Nekada su, u vrijeme neprestanih osvajanja i ratovanja, žreci s pomoću konja proricali Božju volju i rezultat ratovanja, a uz grobove poginulih privezivali njihove osedlane konje, kako bi pokojnik mogao krenuti na svoje posljednje putovanje.