U Kraljevstvu Sedmog Neba na najlaganijem oblaku sjedila je kaplja i razmišljala: Željela bih vidjeti travu, cvijeće i barem kratko živjeti na vlati jedne trave. Tako je danima razmišljala dok jednog dana nije odlučila proviriti iz oblaka. Nagnula se i... pala. Letjela je, okretala se, brzo, najbrže. Vjetar je dobio brzojav da stiže gošća. Dobrodošlica je bila stvarno odlična: kroz tobogane od lišća spustila se ravno na njegove vjetrovite ruke. Na njima je mogla sjediti i gledati jezera, cvijeće, doline... "Ovo je stvarno super, nikad neću požaliti što sam stigla baš ovamo!" No ubrzo se sjetila da je otišla tako iznenada i bez pozdrava, stoga je tužno zaplakala. Nježnom laticom ruže obrisala je suze i nastavila putovanje. Uživala je u svemu oko sebe jer je znala da ovo neće trajati dugo, jer sve što je lijepo brzo prolazi. Putovanje je nastavila na listu. Radoznalo je razgledavala i sa svima strpljivo razgovarala.

"Bilo je dosta putovanja, sada moraš na spavanje", rekao je list. Tužna kapljica poslušala ga je. List ju je spustio u najljepše jezero i ona je... zauvijek zaspala.

Lucija Cvetko, 4.a