Prvo što su moje oči vidjele bilo je beskrajno plavetnilo. Oko mene su se igrale ribice, druge sirene moje sestrice, račići, puževi, ježevi, hobotnice, lignje, a u školjkama su sijali biseri. Bila sam malena, svi su mi govorili da sam lijepa, imala sam prekrasan rep kao sve moje starije sestre. Prijatelji kitovi plivali su iznad mene, bila sam oduševljena svojim svijetom, ali sam silno željela vidjeti gornji svijet i ljude.

Voljela sam plivati po moru i skrivati se u pećinama. Ali, najviše sam voljela, od svojih sestara slušati priče o ljudima, pticama i velikim drvenim stvarima koje plove po moru i love ribe. To mi se nije nimalo sviđalo, jer možda moji prijatelji i sestre nekad upadnu u tu zamku. Slušala sam i za takve željezne stvari koje prevoze naftu i zagađuju more. No, meni nije bilo dovoljno slušati, željela sam vidjeti taj gornji svijet, ali na žalost to mogu samo stariji od petnaest godina. I tako sam ja čekala petnaestu godinu, bila sam jako nestrpljiva. Moje sestre nisu bile tako oduševljene kao ja.

Došla je moja petnaesta godina. Odmah sam izronila, a prema meni je krenuo divovski drveni stroj koji lovi moje prijatelje ribe. Brzo sam zaronila i ponovo izašla. Nisam očekivala nešto tako brzo, ali kada je to prošlo, vidjeli su se oblaci crveni od zalaska sunca, ptice su išle za suncem i polako su se gasila svjetla u naseljima. I odjednom je cijelo naselje potamnjelo. Točkice na nebu sijale su kao biseri u školjkama. To nikada neću zaboraviti, pomislila sam i ponovno zaronila u svoj morski svijet. Slijedeće jutro probudila me buka. Brzo sam izašla. Vidjela sam velikog kita kojeg je probola strijela s oštrim vrhom na kraju. Pozvala sam rakove bolničare koji su svojim kliještama pokušavali zašiti ranu. Kako su to zla bića, pomislila sam, kad ne misle na stvorenja oko sebe. Drukčiji su od nas samo po tome što oni imaju noge, a mi rep, i što žive na suhom svijetu, a mi u morskim dubinama, ali zato su drukčiji po ponašanju. Baš mi je drago što sam sirena, a ne čovjek. Ipak mi je bilo jako lijepo gledati taj suhi svijet. Putujući sam pronalazila smeće svuda. Ti likovi ne znaju cijeniti i čuvati ono što imaju. Ja bih sve dala da sam tamo gore, samo da vidim i uživam u tome prekrasnom svijetu. To nije nimalo lako jer ja ne želim biti čovjek, a ipak želim ići tamo gore. Svi su mislili da, ako sam kći kralja mora, mogu raditi što hoću i imam sve što sirena poželjeti može. Ali uopće nije tako, ja želim na suhi svijet, a ne želim biti čovjek. Kako mi može pomoći moj otac u tome?, pitala sam se i stalno zamišljena bila. Na pitanja sestrica mojih kako da mi pomognu, odgovarala sam tužno da mi nitko ne može pomoći jer je problem kompliciran.

Dugo sam o tome razmišljala i odlučila da ne želim na suhi svijet. Jer, kad bih išla gore ne bi imala taj svoj prekrasni rep, ne bih bila mala sirena koju svi u morskim dubinama poznaju. Bila bih čovjek koji bezdušno zagađuje okolinu, eto zato sam odlučila da ne želim živjeti na gornjem, suhom svijetu. Uvijek se u moru događa nešto zanimljivo. Tu ima tuge i veselja. Kada se probudim, ribe plivaju iznad mene, kao ptice. Kitovi mi prave sjenu kada idem spavati. Moje sestre su pametne, no nisu živahne kao ja. Kći sam kralja mora. Ništa mi ne fali. Nikad ne bi mijenjala svoj svijet za drugi, gornji svijet. Niti bih išta mijenjala na sebi.

Daria Dukić, 3.a
OŠ Mate  Lovraka,  Zagreb