Albanija je dugo bila zatvorena zemlja. Premda je razmjerno blizu Hrvatske (bliže nego primjerice Grčka ili Makedonija), o njoj znamo vrlo malo, gotovo ništa.
ALBANIJA – ZEMLJA BUNKERA
I danas malo tko, osim ako nije riječ o poslu, odlazi onamo, pogotovo ne na ljetovanje ili u turističko razgledavanje. Zato je putovanje u tu zemlju bilo za mene pravi izazov.
OD NAJMANJIH DO NAJVEĆIH
Prvo na što naiđete kada u nju stignete jesu bunkeri. Bunkeri, bunkeri i opet bunkeri... Ima ih na stotine, tisuće, posvuda: oko hotela, po naseljima, uzduž prometnica, po poljima, brdima, čak i oko škola. Veliki, mali, srednji... svakakvi.
DANAS SU TURISTIČKA ATRAKCIJA
Od drugog svjetskog rata pa sve do nedavno, Albanija je naime, bila gotovo potpuno odvojena od svijeta. Ljudi su živjeli u strahu da će ih netko napasti pa su, da bi se obranili, gradili bunkere po čitavoj zemlji. No nitko ih nije napao (a i zašto bi), ali su bunkeri ostali i danas su uglavnom turistička atrakcija.
NAJSIGURNIJA KRAVA NA SVIJETU
A neki služe i sasvim praktičnoj svrsi: jedan je seljak tako proširio kuću pretvorivši bunker smješten tik uz nju u sobu. Drugi pak čuva u bunkeru drva za zimu, a treći ga je pretvorio u kućicu za psa. U Albaniji živi najsigurnija krava na svijetu. Naime, njezin je vlasnik bunker pretvorio u štalu.
BLATNJAVE CESTE
Drugo na što ćete naići u Albaniji jest siromaštvo. Čitava zemlja ima svega nekoliko asfaltiranih cesta (i to vrlo loših). Čak i u glavnom gradu Tirani samo su glavne ulice asfaltirane i osvijetljene. Korak dalje od najužeg centra ulice su blatnjave, neosvijetljene i zapuštene. Redukcije* struje i vode vrlo su česte, i provode se po nekoliko puta na dan. A nije neobično ni usred grada naletjeti na krave koje pasu. Ipak, danas se na cestama mogu vidjeti i dobri automobili (rekli su mi da takve voze uglavnom mafijaši), a i gradi se dosta novih zgrada i kuća.
LJUDI SU SUSRETLJIVI
No najviše su me iznenadili ljudi. Očekivao sam da će biti zatvoreni, da neće htjeti razgovarati sa mnom, a bilo je baš suprotno. Mladi ljudi i djeca vrlo su susretljivi i otvoreni, komunikativni. Mnogi od njih znaju engleski. Prilazili su mi raspitujući se odakle dolazim, kako mi se sviđa u Albaniji... Oni nemaju prilike putovati izvan svoje zemlje, tako da im je svaki susret sa strancem pravi doživljaj. Osim toga, djeca se vole fotografirati pa su me često vukla za rukav i namještala se ispred fotoaparata.
MAUZOLEJ UMJESTO TOBOGANA
Glavna zabava klinaca u Tirani jest popeti se na mauzolej* Envera Hoxe i spuštati se po kosim mramornim pločama kao po toboganu. Dobije li netko poslije batina zbog izlizanih tenisica i poderanih hlača, ne znam, ali djeca u tome očito uživaju, jer ondje gdje se spuštaju, ploče su potpuno glatke i izlizane.
A možda jednoga dana, kada ti klinci odrastu, neće više biti čudno otići u Albaniju i pisati o njoj kao o običnoj, susjednoj, a ne nekoj dalekoj i nepoznatoj zemlji.
*redukcija – štednja, ograničenje, smanjenje
*mauzolej – nadgrobni spomenik
Pripremio i snimio: Stjepan Večković
(Iz arhive časopisa Zvrk) |