Jednostavnim eksperimentom može se pokazati da kao rezultat međusobnog trljanja (trenja) neki materijali pokazuju svojstvo koje se naziva elektricitet (od grčke riječi elektron = jantar). Ako primjerice trljamo štapić od jantara (plemenita smola) vunenom krpom, natrljani štapić pokazuje svojstvo privlačenja sitnih predmeta, kao što su komadići papira. Sličan fenomen iskazivanja privlačne sile pokazuje i stakleni štap natrljan svilenom krpom. Kao rezultat trenja javlja se električna interakcija tj. električna sila koja može nadvladati silu gravitacije.

 

Za razliku od sile gravitacije koja je uvijek privlačna, rezultat električne interakcije naelektriziranih tijela može biti privlačna ili odbojna sila. Primjerice, dva prethodno natrljana staklena štapa međusobno se odbijaju. Temeljem spomenutih eksperimenata može se zaključiti kako postoje dvije vrste elektriziranja.

 

Američki fizičar B. Franklin smatrao je elektricitet jedinstvenim fluidom koji je imanentan svakoj materiji i koji onda može prelaziti s jednog tijela na drugo. Obzirom na tadašnja znanja zaključak je bio logičan, ali kako se kasnije pokazalo, neispravan. Ne radi se o fluidu, nego je stvarni uzrok stvaranja statičkog elektriciteta trenjem u unutarnjoj strukturi materije. Franklina ovdje spominjemo, jer je uveo pojmove pozitivnog i negativnog elektriciteta. Pri tomu je smatrao da je tijelo pozitivno elektrizirano, ako mu je količina elektriciteta veća od normalne, odnosno negativno za količinu elektriciteta manju od normalne.