Teorija evolucije doživjela je svoj procvat sredinom 19. stoljeća zahvaljujući Charlesu Darvinu. To razdoblje se uvelike razlikuje od suvremenih životnih prilika, ponajprije po tome što je razina znanosti i tehnologije u to doba bila prilično niska. Znanstvenici 19. stoljeća radili su u jednostavnim laboratorijima s vrlo primitivnom opremom.

S pomoću opreme koja im je bila dostupna nije im bilo moguće vidjeti čak ni bakteriju. Osim toga, znanstvenici su bili pod utjecajem mnogih praznovjerja zaostalih iz srednjeg vijeka. Jedno od tih praznovjerja potjecalo je od gledišta da organizmi imaju vrlo jednostavnu strukturu.

 

Ako se vratimo u Aristotelovo doba, brzo ćemo shvatiti da su ljudi tada vjerovali da je život mogao nastati sâm od sebe slučajnim raspoređivanjem nežive tvari u vlažnoj okolini. Dok je razvijao svoju teoriju, Darwin se oslanjao na vjerovanje da organizmi u osnovi imaju jednostavnu strukturu. Drugi biolozi, koji su prihvatili i branili Darvinovu teoriju, mislili su jednako. Primjerice, najveći zastupnik darvinizma u Njemačkoj, Ernest Hekel, pretpostavio je da živa stanica, koja se tada mogla vidjeti samo kao tamna mrlja pod primitivnim mikroskopima, ima vrlo jednostavnu strukturu. U jednom od svojih članaka okarakterizirao je stanicu kao "jednostavnu sićušnu grudicu bjelančevinaste kombinacije ugljika". Teorija evolucije bila je zasnovana na sličnim pretpostavkama.

 

Pioniri evolucijske teorije poput Hekela, Darvina i Hakslija mislili su da organizmi imaju vrlo jednostavnu građu i da je takva jednostavna građa mogla nastati sama od sebe kao rezultat slučajnosti. Ali nisu bili u pravu. Tijekom stoljeća i pol, koliko je prošlo od Darvinovih dana, učinjeni su veliki koraci u znanosti i tehnologiji. Znanstvenici su proučavali strukturu stanice koju je Hekel okarakterizirao kao "jednostavnu sićušnu grudicu bjelančevinaste kombinacije ugljika". Bili su vrlo iznenađeni kada su uočili da ona nije tako jednostavna kao što se dotad pretpostavljalo. Otkriveno je da je stanica vrlo složen sustav koji nije mogao biti ni pretpostavljen u Darvinovo doba. Majkl Denton, poznati molekularni biolog, opisuje strukturu stanice ovom analogijom:

"Da bismo shvatili realnost života pomoću otkrića molekularne biologije, stanicu moramo uvećavaati tisućama milijuna puta dok ne dobije promjer od 200 kilometara i ne bude nalik golemom svemirskom brodu, dovoljno velikom da prekrije veliki grad poput Londona ili Njujorka. Tada bismo vidjeli objekt nenadmašive složenosti i savršenog oblika. Na površini stanice možemo zapaziti milijune otvora, nalik ulaznim hodnicima u golemom svemirskom brodu, koji se otvaraju i zatvaraju da bi omogućili stalan protok materijala koji ulazi i izlazi. Ako bismo ušli kroz jedan od tih otvora, našli bismo se u svijetu najviše tehnologije i nezamislive složenosti." Oživimo sada analogiju svemirskog broda koju je iznio profesor Denton i pobliže pogledajmo složenost stanice... Putovanje ćemo početi razmišljajući o hormonima koji sami izgledaju kao stanice... Kada se približe stanici, hormoni najprije traže vrata koja će im se otvoriti... Vrata stanice postavljena su u skladu s funkcijom koju obavljaju.

 

Svaka molekula koja se zaustavi pred vratima podliježe provjeri koja treba odrediti je li korisna za stanicu ili nije. Vrata se otvaraju samo korisnim molekulama. Ako neki štetni materijal, virus primjerice, pokušava ući kroz vrata stanice, okolnosti se mijenjaju. Vrata stanice analiziraju materijal, otkrivaju njegovu štetnost i odbacuju ga. Kada uđemo u stanicu, otkrit ćemo fascinantnu razinu uređenosti, tehnologije i složenosti. Kada hormoni dođu pred vrata, odmah prolaze kroz kontrolu osobitih proteina koji obavljaju funkcije stanice. Ti proteini zovu se "enzimi".

 

Ako je potrebno, enzimi odmah počinju uporabljivati pristigle hormone. Ako ti hormoni u tome trenutku nisu potrebni, oni odlaze u skladište stanice koje se naziva "Goldžijev aparat". Neke molekule, primjerice inzulin, koji nosi molekule šećera, preveliki su da bi prošli kroz vrata stanice. Stanica ima specijalno uređen sustav za te velike i korisne molekule. Ona izbacuje osobit nastavak izvan svoje membrane kojim prihvaća inzulin. Inzulin koji se nalazi izvan stanice, u vanjskoj sredini, biva uvučen pomoću toga nastavka. Naravno, nije potrebno reći, ali ne treba zaboraviti strogu sigurnosnu provjeru. Kada inzulin uđe, specijalni enzimi nosači precizno skupljaju molekule šećera od njega. Enzimi prenose molekule šećera koje su dobili od inzulina do mitohondrija, koji je generator energije za stanicu.

 

Mitohondrij ima zadatak razložiti energetske molekule koje dobiva i preraditi ih tako da mogu koristiti stanici. Nastali kao rezultat vrlo složenih reakcija u mitohondriju, paketi energije u obliku ATP-a prenose se na druge sastavnice stanice ponovno uz pomoć savršenog mehanizma. Specijalni kanali, zvani "endoplazmatični retikul" rukovode procesom prijenosa u stanici. Jedro, slično velikom centru za obradu informacija, jest "mozak" složenog sustava stanice.

 

U stanici se nalaze kromosomi, a svaki od njih je golema baza podataka. Kromosomi su sastavljeni od omotanih DNK lanaca. Opširni planovi svih sustava u stanici šifrirani su u tim DNK lancima. DNK lanac nalik je spiralnoj zavojnici koja je sastavljena od sekvencija četiriju različitih molekula. Te četiri različita molekule očigledno su abeceda od četiriju slova. Zahvaljujući toj abecedi, golemi opseg informacija, koji bi mogao ispuniti tisuće tomova enciklopedije, šifriran je u molekulu DNK. Sustav šifriranja obuhvaća opširne planove proizvodnje tisuća različitih enzima i proteina koji se koriste u stanici. Projekti svih organskih molekula koje će biti ugrađivane u stanicu zapisani su na DNK do najsitnijih pojedinosti.

 

Proizvodnja organske molekule kao što je protein počinje prepoznavanjem gena koji sadrži potrebnu informaciju u DNK pronađenom u kromosomima. Jedan enzim, koji je isključivo zadužen za taj posao, otvara DNK kao patentni zatvarač. Onda dolazi sljedeća skupina enzima i dijeli DNK lanac na dva dijela. Sljedeći enzim prelazi preko razdvojenih dijelova i brzo čita i kopira podatke koji su tu šifrirani. Tako je dobivena savršena kopija plana proizvodnje od DNK. Nakon što je prepisivanje završeno, enzimi zatvaraju DNK i vraćaju ga u njegovo prvobitno stanje. Kopija dobivena od DNK zove se "informacijska RNK". Informacijska RNK sadrži plan proizvodnje proteina potrebnih stanici.

 

Proizvodnja proteina odvija se u drugom dijelu stanice. Ta struktura, koju također možemo nazvati tvornicom u stanici, jest ribosom. Ribozom posjeduje savršen sustav proizvodnje. Informacijska RNK ulazi kroz jedan kraj ribozoma i polako prolazi. Prenositelji, koji se zovu transportne RNK molekule, u međuvremenu donose aminokiseline, koje su sastavnice potrebne za proizvodnju proteina. One dolaze do ribozoma, potpune i u pravilnom nizu. Aminokiseline se pravilno kombiniraju zahvaljujući šifri od informacijske RNK. Kada informacijska RNK prođe, lancu se dodaje prikladna aminokiselina koja odgovara šifriranim podacima. Rezultat je novi protein. Najmanja pogreška u redoslijedu aminokiselina mogla bi učiniti da dobiveni protein bude beskoristan. Pogreška! Ali takve pogreške ne događaju se gotovo nikada. Kada se proizvodnja završi, protein napušta ribozom i obavlja svoju dužnost. Svi ti nevjerojatni procesi ne odvijaju se negdje daleko, nego upravo u našemu tijelu.

 

Događaji koje smo ovdje pojednostavnjeno prikazali mnogo su složeniji i stalno se ponavljaju u svakoj od 100 trilijuna stanica u našemu tijelu. Stanica, za koju su nekada zastupnici teorije evolucije smatrali da je "jednostavna sićušna grudica bjelančevinaste kombinacije ugljika", ima zaista osobit dizajn. Takav veličanstveni sustav sigurno nije mogao nastati slučajno, kako tvrdi teorija evolucije. Kada su sve te pojedinosti biologije stanice bile otkrivene i protumačene, teorija evolucije doživjela je veliki udarac.

 

Mnogi najpoznatiji svjetski znanstvenici danas priznaju da život - kako je prikazan u živoj stanici - nije mogao nastati slučajno, i priznaju da se u pozadini svih oblika života nalazi superiorni dizajn. Jedan od takvih znanstvenika je Majkl Bih, poznati američki profesor biokemije. On govori o činjenici dizajna u stanici, koju je otkrila suvremena znanost: "Ja mislim da je zaključak o dizajnu znanstven, empirijski, potpuno zasnovan na promatranju sustava svemira i života te da ukazuje na to da su oni bili planirani i da su proizvod inteligentne djelatnosti. Samo želim istaknuti da ta ideja dolazi od napredne znanosti, a ne od nečega što ne znamo, dakle od onoga što smo doznali tijekom proteklih 50 godina." Zaista, znanost pokazuje da su sva bića počela postojati kao rezultat isplaniranog stvaranja.

 

Teorija evolucije ne samo što nije objasnila složene sustave u živoj stanici, već je propustila objasniti dizajn tijela organizama. Primjerice, aerodinamičnost ptičjeg krila... Nevjerojatnu metodu koju u lovu primjenjuje pauk... Da bi se zaštitio, kukac se maskira tako da sliči na list... Dizajnirano oko na krilima leptira... Ili osjećaj suosjećanja kod životinja... Život, sa svim savršeno dizajniranim pojedinostima, očigledno je rezultat superiornog stvaranja.

Kada se nađete na otvorenom polju i pogledate oko sebe, lako ćete uočiti sve najudaljenije i najbliže objekte u svim njihovim bojama, oblicima i veličinama. Taj pogled, koji ostvarujete bez ikakvih napora, rezultat je mnogobrojnih složenih reakcija i interakcija u vašemu tijelu. Analizirajmo pobliže te složene procese. Ljudsko oko ima potpuno automatski mehanizam koji savršeno funkcionira. Sastavljeno je od kombinacije 40 osnovnih različitih dijelova i svi oni imaju važne funkcije u procesu promatranja. Svako oštećenje ili poremećaj, čak u samo jednom od tih dijelova, onemogućili bi proces promatranja.

 

Prozirni sloj u prednjem dijelu oka zove se rožnica. Iza nje se nalazi šarenica. Ona daje oku njegovu boju i automatski prilagođuje svoju veličinu, ovisno o jačini svjetla, a sve to zahvaljujući mišićima koji se nalaze na njoj. Ako se nalazimo na mračnom mjestu, šarenica se proširuje da bi primila što više svjetla. Kako se količina svjetla povećava, ona se skuplja smanjujući količinu svjetla koje dolazi do oka. Sustav automatskog prilagođivanja šarenice oka djeluje ovako: u trenutku kada svjetlost dopre do oka, živčani impuls putuje do mozga i prenosi poruku o dolasku i jačini svjetla. Mozak odmah vraća signal i informaciju kako će se skupljati mišići oko šarenice.

 

Leća je još jedan mehanizam u oku, koji radi usporedno s tom strukturom. Svjetlo koje dolazi do oka leća usmjerava na sloj mrežnice na kraju oka. Zahvaljujući pokretima mišića oko leće, svjetlosne zrake koje dolaze do oka pod različitim kutovima i s različitih udaljenosti, mogu uvijek biti usmjereni prema mrežnici. Svi spomenuti mehanizmi vrlo su mali, a ipak znatno superiorniji od mehaničkih uređaja za imitaciju oka, oblikovanih čovjekovom rukom uz pomoć najsuvremenije tehnologije.

 

Čak i najnapredniji umjetni sustav promatranja na svijetu vrlo je primitivan u usporedbi s okom. Kada razmišljamo o naporima i znanju koji su uključeni u razvitak tih umjetnih sustava za promatranje, možemo razumjeti u koliko superiornijem stvaranju je načinjeno ljudsko oko. Ako ispitamo jednu stanicu oka na mikroskopskoj razini, superiornost toga stvaranja bit će još očitija. Pretpostavimo da promatramo kristalnu zdjelu punu voća. Svjetlosne zrake dolaze od zdjele do našega oka prolazeći kroz rožnicu i šarenicu i usmjeravaju ih prema mrežnici uz pomoć leće. Što se događa u mrežnici da njezine stanice mogu opaziti svjetlost? Kada svjetlosne čestice, zvane fotoni, padnu na stanice mrežnice, one proizvedu kaskadni efekt, kao niz domina precizno poredanih jedna iza druge. Prve od tih domina u stanicama mrežnice su molekule zvane 11-cis retinal.

 

Kada foton svjetla djeluje na njega, molekula mijenja oblik. To utječe na promjenu oblika sljedećeg proteina, rodopsina (vidnog purpura), s kojim je blisko povezan. Sada rodopsin dobiva takav oblik koji mu omogućuje da se pričvrsti na sljedeći protein - transducin, koji je već prisutan u stanici, ali s kojim se ne može spojiti prije nego što dobije prikladan oblik. Sljedeća molekula, s oznakom GDP, nakon toga spajanja također se spaja s tom skupinom. Sada su spojena dva proteina - rodopsin i transducin - i kemijska molekula zvana GDP. Međutim, proces je ovdje tek počeo. Spoj zvan GDP sada je dobio prikladan oblik i može se spojiti sa sljedećim proteinom zvanim fosfodiesteraza. On uvijek postoji u stanici.

 

Nakon toga spajanja proizvedeni oblik molekule pokrenut će mehanizam koji će otpočeti serije kemijskih reakcija u stanici. Taj mehanizam mijenja koncentraciju iona u stanici i proizvodi električnu energiju koja stimulira živce smještene u pozadini stanica mrežnice. Slika koja dolazi do oka kao svjetlosni foton zbog toga nastavlja svoje putovanje u obliku električnog signala. Taj signal sadrži vizualnu informaciju o vanjskom objektu. Da bi promatranje bilo moguće, električni signali proizvedeni u stanici mrežnice prenose se do centra za vid u mozgu. Međutim, živčane stanice nisu neposredno povezane jedna s drugom - postoji mali prostor između njihovih točaka spajanja. Kako onda električni signali nastavljaju svoj put? U toj točki odvija se sljedeća skupina složenih operacija. Električna energija se transformira u kemijsku energiju bez ikakvog gubitka ili smanjenja informacije koja se prenosi. Tako se informacija prenosi s jednog živca na drugi.

 

Kemijski prenositelji, koji se nalaze u točkama spajanja živčanih stanica, uspješno prenose, od jednog živca do drugog, informaciju sadržanu u poticaju koji dolazi od oka. Kada se prenese na drugi živac, poticaj se ponovno pretvara u električni signal i nastavlja svoj put dok ne dođe do sljedeće točke spajanja. Kada tako stigne do centra za vid u mozgu, signal se uspoređuje s informacijom u centru za memoriju i slika se tumači. Konačno vidimo zdjelu punu voća koju smo promatrali prije toga, na osnovi toga savršenog sustava načinjenog od više tisuća malih pojedinosti. Sve te nevjerojatne operacije odvijaju se u djeliću sekunde. Budući da se proces promatranja stalno odvija, sustav stalno ponavlja te procese.

 

Primjerice, molekule koji sudjeluju u dijelu lanca reakcije u oku svaki put se vraćaju u svoje prvobitno stanje i reakcija počinje ispočetka. Naravno, istodobno se odvijaju mnoge druge, podjednako složene operacije na drugim mjestima u tijelu. Istodobno možemo slušati zvuk kao pratnju slike koju promatramo, ... ... i, ovisno o okolnostima, možemo osjećati miris i okus i osjetiti dodir. U međuvremenu se milijuni drugih operacija i reakcija neprekidno odvijaju u našemu tijelu i život se nastavlja.

 

Primitivna znanost iz Darvinovih dana ništa nije znala o tome. Unatoč tome, Darvin je bio svjestan osobitog dizajna u oku. Priznao je svoj očaj u pismu što ga je napisao Asi Greju 3. travnja 1860. godine. Iskreno je kazao: "Samo razmišljanje o oku čini me bolesnim." Biološke osobine oka, otkrivene od suvremene znanosti, zadale su snažan udarac darvinizmu, kakav njegov osnivač nikada nije mogao ni zamisliti.

 

Cjelokupan proces u oku, koji smo prikazali u najkraćim crtama, mnogo je složeniji u svojim pojedinostima. Čak je i taj kratki prikaz dovoljan za prikazivanje fascinantnog sustava koji je stvoren u našemu tijelu. Reakcije koje se odigravaju u oku tako su složene i tako delikatno prilagođene da je potpuno besmisleno tvrditi da su one, kako to neki misle, proizvod slučajnih događaja. Majkl Bih, poznati profesor biokemije, dao je osvrt o kemiji oka i teoriji evolucije u svojoj knjizi "Darvinova crna kutija": "Sada kad je crna kutija vida otvorena, nedostatnim se pokazalo evolucionističko objašnjenje koje promatra samo anatomsku strukturu oka kao cjeline, kao što je to Darvin činio u 19. stoljeću. Svi anatomski dijelovi i strukture, za koje je Darvin mislio da su tako jednostavni, očigledno uključuje zapanjujuće složene biokemijske procese koji se ne mogu riječima iskazati." Kao što smo vidjeli, teorija evolucije nije objasnila nijedan sustav u jednoj živoj stanici, a kamoli pojavu života u cjelini. U potpunosti zanijekavši hipotezu da je život "jednostavan", znanost je ponudila čovječanstvu vrlo važnu činjenicu.