Sisavci su razred kralješnjaka koji karakteriziraju; prisustvo mliječnih žlijezda kod ženki (izlučuju mlijeko za othranu mladunaca), tijelo obraslo dlakom, specijalizirani zubi, dobro razvijen mozak i mogućnost održavanja stalne tjelesne temperature.

Smatra se da su se prvi sisavci razvili prije otprilike 220 milijuna godina, tijekom trijasa. Prvotni sisavci bili su mali noćni kukcojedi, obrasli dlakom i stalne tjelesne temperature.

Razlikujemo oko 5 500 vrsta suvremenih sisavaca. Znanstvenici se još nisu odlučili o točnom broju redova i porodica kojima su obuhvaćeni, kao niti o njihovom međusobnom srodstvu, ali većina razlikuje 26 redova: jednootvori, skupina tobolčara koja obuhvaća 7 redova, krezubice, kukcojedi, verirovke, kožuškari, šišmiši ili netopiri, majmuni, zvijeri, kitovi, sirene, slonovi, parnoprstaši, neparnoprstaši, pećinari, cijevozupci, ljuskavci, glodavci, dvojezupci, slonovske rovke.

 

Prema embrionalnom razvoju razlikujemo tri osnovne skupine sisavaca; jednootvore, tobolčare i prave sisavce. Jednootvori (čudnovati kljunaš) odlažu jaja i najprimitivniji su oblik razmnožavanja sisavaca. Tobolčari nakon kratkog graviditeta kote nerazvijeno mlado koje se uspne u tobolac i pričvrsti za majčinu bradavicu. U takvom položaju nastavlja razvoj. Pravi sisavci imaju dug graviditet tijekom kojeg se mlado hrani preko posteljice i koti relativno razvijeno.

Kod sisavaca se uglavnom pare jedan mužjak s više ženki ili više ženki s više mužjaka. Tek je oko 3% sisavaca monogamno i uglavnom ti mužjaci aktivnije sudjeluju u brizi za potomstvo. Parenje se odvija sezonski, a određuju ga i faktori okoliša, poput duljine dana i količine hrane. Gotovo sve ženke sisavaca brinu za svoj pomladak kroz duži period, ponekad i nekoliko godina. Tek okoćene mladunce hrane mlijekom kojeg izlučuju mliječne žlijezde. Mlijeko je bogato masnoćom i bjelančevinama. Ono mora biti toliko bogato energijom da mladunci od njega rastu, razvijaju se i održavaju stalnu tjelesnu temperaturu.

 

Dlaka, važno obilježje sisavaca, ispunjava više funkcija: usporava gubitak tjelesne topline, bojom i šarama omogućava prikrivanje u okolišu, a upozoravajućim bojama potencijalni plijen pokušava prestrašiti grabežljivca. Ona čini još jedan zaštitni sloj organizma od hladnoće, jake sunčeve svjetlosti ili od napada grabežljivca (bodlje kod dikobraza). Specijalne dlake služe i kao osjetilni organi (osjet dodira).

Najvažnija osjetila sisavaca su osjetilo vida, mirisa, sluha i dodira. Najrazličitiji mirisi imaju važnu ulogu u svakodnevnom životu. Mnogi sisavci koriste feromone kojima izmjenjuju informacije o reproduktivnom statusu, teritoriju i identitetu pojedinca ili grupe. Eholokacija se, kao poseban način snalaženja u prostoru, razvila kod više skupina; netopira, kitova zubana, dupina pa čak i nekih rovki. Kod eholokacije životinja određuje položaj objekata u okolišu prateći odbijene zvukove.

 

Sisavci imaju raznolike prehrambene navike. Razlikujemo mesojede (zvijeri), biljojede (parnoprstaši i neparnoprstaši) i svejede (većina majmuna). Kapski termitojed je isključivi kukcojed.

Aktivnost sisavaca je raznolika.  Neki su aktivni danju (diurnalni-antilope), neki noću (nokturalni-netopiri) ili u sumrak i zoru (krepuskularni snježni leopard).

 

Različite vrste sisavaca nastanjuju gotovo sva kopnena i vodena staništa, od pustinja i tropskih šuma pa sve do polarnih ledenih kapa. Tuljani, morski lavovi, vidre provode veći dio života u vodi, ali tek su kitovi i dupini u potpunosti vodeni te nastanjuju sva svjetska mora, oceane i neke rijeke. Naseljavanje najekstremnijih staništa omogućila je mogućnost održavanja stalne tjelesne temperature. Tako su sisavci stekli prednost pred vodozemcima i gmazovima. Održavanje tjelesne temperature u hladnijem okolišu zahtijeva velik utrošak energije. Stoga neki sisavci ulaze u stanje zimskog mirovanja ili hibernacije u kojem snižavaju tjelesnu temperaturu i smanjuju tjelesne funkcije (netopiri, puhovi, do određenog stupnja i smeđi medvjedi).

 

Većina kopnenih sisavaca kreće se hodom, trkom, galopom, skokovima, uglavnom na četiri noge. Kod vodenih sisavaca udovi su se preobrazili u peraje pa im plivanje nalikuje ribljem. Let, kao način kretanja, razvio se samo kod netopira. Leteće vjeverice i kožuškari koriste kožnatu opnu razapetu između tijela i udova koja služi poput padobrana dok se bacaju u dubinu, a omogućava i neku vrstu jedrenja.

Sisavci se uvelike razlikuju po veličini tijela i po duljini života. Smatra se da, s izuzetkom netopira, krupniji sisavci dulje žive. Duljina života varira od 1 – 70 godina s izuzetkom kitova koji po nekim izvorima mogu doživjeti i više od 100 godina.

 

Krivolov i pretjerano iskorištavanje vrsta, uništenje staništa, fragmentacija staništa, unošenje egzotičnih vrsta djelovanja su kojima ljudi ugrožavaju opstanak sisavaca širom svijeta. Tijekom posljednjih 500 godina izumrle su barem 82 vrste sisavaca (psoglavi vučak, kvaga, stellerova morska krava, kaspijski tigar).

Oko 25 % suvremenih sisavaca (ugrubo oko 1000 vrsta) ulazi u pojedine kategorije ugroženosti.