Naime Manek je već vremešni mehanički inžinjer, Jain po vjeri, s kojime sam u kontakt došao pred nekoliko godina. Ono što ga razlikuje od drugih ljudi jest da već godinama – ne jede! Dapače, proveo sam dosta vremena u intenzivnom kontaktu s njim ali i ispitao sve urbane mitove koji ga okružuju. Kako se pronosio glas da ga je testirala i sama NASA, zapitao sam glasnogovornicu te institucije dali su joj poznati pokusi provedeni na Maneku. Odgovorila je niječno. Maneka bije legenda da samo pije vodu i tu i tamo čaj još od 1995. godine a objasnio mi je da je svoju praksu progresivno sve duljeg gledanja u Sunce pronašao u rijetkom jainističkom spisu „Nethropanishad“. Upravo tom gledanju u Sunce, na kraju 44 minute, pojašnjava svoju moć potpunog obuzdavanja gladi bez ikakvih posljedica. Ustvrdio je da je 12 godina to radilo jainističko božanstvo Mahavir. Posebno su kontroverzne znanstvene studije vezane uz Hira Ratan Maneka. Totalno je gladovao tri puta. Prvi puta 211 dana pod nadzorom Dr C.K. Ramachandrana. Drugi puta čak 411 dana i to pod nadzorom medicinskog tima od 21 člana iz jedne bolnice u Ahmedabadu i to pod kontrolom dvaju zvučnih imena indijske medicine: Dr Sudhira Shaha i Dr K.K. Shaha, predsjednika Medicinske Udruge Indije. Navodno je Dr Sudhir Shah dobio nagradu za svoju studiju vezanu uz ovaj nevjerojatan fenomen!

Dugo bez vode zahvaljujući resorpciji urina

Još je jaču zbunjenost izazvao neobičan, majušni lik , često napadan od udruge indijskih skeptika. Ime mu je Prahlad Jani, starac je dobrano preko sedamdesete i cijeli je život posvetio molitivama indijskim božanstvima. Kako ga cijelog života bije glas da nikad ništa ne jede a može provesti znatno vrijeme i bez vode, to je privuklo već spomenutog Dr Sudhira Shaha koji je obavio 10-dnevni pokus sa starim fakirom i – objavio ga u stručnoj literaturi. Spoznaja do koje je došao Shah doista je senzacionalna. Janiju su svakog dana davali samo 100 mililitara vode da ispere usta i ispljune je, nakon čega je točno izmjereno da se stvarno radi o toj količini. Nije bilo nikakvog načina da u izoliranoj atmosferi dođe i do nekoliko kapi vode. Nije izbacivao fekalije i urin cijelih 10 dana a da nije pokazivao nikakve posljedice. Kada su istraživači proučili što se događa u mokraćnom mjehuru fakira, shvatili su da urin tamo nastaje, ali se natrag kroz stijenke mjehura resorbira u tijelo! Do danas nitko nije opovrgnuo moći starog jogija.

Je li moguće govoriti genima?!

Još je 1984. godine jedna znanstvena studija Dr Jeannie Achtenberg nagrađena kao najmaštovitija. Bavila se utjecajem svijesti na imunosustav. Svi su od prije znali da stres negativno djeluje na obrambene moći tijela, ali su ta prva istraživanja uvela pojam psihoneuroimunologije. Otkriveno je da moždane izlučevine „odgovaraju“ receptorima u imunološkom sustavu i time je dokazan izravna veza između mozga i limfocita. Dakle, psihom je moguće djelovati na tjelesne funkcije čak i na nivou molekula. Na zanimljiv način u novije vrijeme  to vjerovanje potkrepljuje i Dr. Bruce Lipton u više svojih djela. Primjerice, u svojoj knjizi „The Biology of Belief“ („Biologija vjere“) kaže: „...Biološko se ponašanje može kontrolirati nevidljivim silama, uključujući misao, isto kao što može biti kontrolirano fizičkim molekulama poput penicilina, činjenica je koja predstavlja znanstvenu bazu za energetsku medicinu, bez lijekova...“. Javile su se i neke smjelije kalkulacije o tome kako postoji sličnost u strukturi gena i pravila po kojima funkcionira lingvistika. Ovo obracanje genima je tvrdnja jedne skupine istrazivaca koja smatra da ako se govori genima postoje adekvatne zabiljezive reakcije. To ne mora ali moze biti vezano uz pravila koja smo spomenuli.

Je li moguće govoriti genima! -  Iako teza dolazi iz znanstvenih krugova još za nju nema čvrstih dokaza. Dr Carl Simonton je još ranih sedamdesetih na pacijentima koji su imali karcinom na  vidljivom mjestu dokazao da vizualiziranjem istih kao manjih doista dolazi do njihova bar djelomičnog povlačenja.

Vjera mijenja razinu hemoglobina u krvi

Za mene je bio posebno impresivan susret sa Dr Teruom Hiroseom, slavnim njujorškim kardiokirurugom japanskog porijekla. On mi je povjerio da ga još uvijek muči jedna čudna koincidencija: od svih grupa kojima je operirao srce, bez obzira na prognoze, najbolje su se oporavljali Svjedoci Jehove. Praktično se ne sjeća da je ijedan umro nakon zahvata iako su svi odbijali primiti tuđu krv! Ponekad je razina hemoglobina u njihovoj krvi padala tako nisko da je „nemoguće shvatiti kako su uopće bili pri svijesti“. Kada smo razgovarali malo dulje složio se da nema drugog tumačenja nego da je „njihova vjera odnosno svijest djelovala na kemizam tijela tako da je stvorio dostatne količine hemoglobina kako bi preživjeli...“. Ova „unutarnja alkemija“ je to zanimljivija jer baš Svjedoke Jehove spominje Erich Fromm kao one koji „su na neobjašnjiv način uspješno preživljavali koncentracijske logore u Drugom Svjetskom Ratu, pa i onda kada su se pod prijetnjom smrti odbijali odreći svoje vjere...“.
 

Do toga da čovjek doista uzmogne svojom sviješću uspostaviti kontrolu nad tjelesnim funkcijama u teoriji je samo jedan korak. A ta će teorija možda postati praksom mnogo prije no što možemo i zamisliti.

Zvuk koji će u dalekoj budućnosti odnijeti svaku bolest i bol

Rishiji su prije mnogo tisuća godina ostavili nasljeđe: zvuk za svaki i najmanji dijelić ljudskog organizma, zvuk koji je sam taj dijelić, zvuk koji ga može obnavljati do u nedogled. Onda kada će Čovjek staviti pod kontrolu ono što u njemu vrijedi najviše, što je najmoćnije – svijest.

Uključimo li u priču moći Hira Ratan Maneka, Umasankara Sunyogija i Prahlada Janija, 68-godišnjeg indijskog sveca, te nekoliko njihovih zapadnih sljedbenika, cijela stvar poprima konture kuda bi još mogla voditi evolucija ljudske svijesti.

                                                                  Drago Plečko