Prepisivanje, slobodno možemo reći varanje na ispitu znanja u osnovnim i srednjim školama, pa i na fakultetima, naša je svakidašnjica. Hrvatski gimnazijalci, uglavnom odlični učenici, iznijeli su svoja razmišljanja u prvom Hrvatskom saboru znanja: kako se prepisuje, kako se rade šalabahteri i hoće li i novi naraštaji biti skloni mitu i korupciji zbog takva načina rješavanja problema…

Zašto je u stranim školama prepisivanje sramota, npr. u SAD-u?
Američki profesori kažu kako mogu samo podijeliti testove i prošetati se bez straha da će netko prepisati i varati.

MONIKA: Amerikanci su u prednosti pred nama jer uče ono što vole, a kad u nas moram učiti glazbeni, likovni, a znam da ću studirati na PMF-u, normalno je da ću napraviti šalabahter. S druge strane, predmete koje volim, kao npr. hrvatski, neću prepisivati, a ostalo, zašto ne!?

INES: U nekim se predmetima i ne stigne prepisivati. Pripremim šalabahter, ali ne stignem prepisati jer je premalo vremena, ispit je znanja preopsežan.

MONIKA: Ili kad je 75 posto ispita za dva, zašto ne prepisivati?

BARBARA: Postoje i predmeti na kojima učitelji dopuste prepisivanje, prešutno, kako bi test uspio i kako bi se mogle upisati ocjene.

INES: Povijest u našoj školi nitko ne prepisuje jer profesor tako objasni da se može bez problema naučiti za četiri, a i bilo bi nas sram da prepišemo, pali bismo u profesorovim očima.

Koje tehnike prepisivanja primjenjujete?

FRANJICA: Izvadimo bilježnicu ili knjigu na klupu i prepisujemo.

BARBARA: Da, to je tako kod tebe jer si prelijena da bi napisala šalabahter kako treba.

PETRA: I knjiga je na klupi, i bilježnica, a ispod knjiga mobiteli i učenici se dopisuju s drugima iz škole i dobivaju odgovore.

MONIKA: Ako me u prepisivanju uhvati profesor koji zna da bih trebala znati, uzet će mi šalabahter i natjerati me da ipak naučim, za druge koji prepisuju nije ga briga.

BARBARA: Ja i Petra znamo se dogovoriti i svaka za dio gradiva napiše šalabahter ili šapćemo jedna drugoj. Podijelimo se.

FRANJICA: Može se i mnogo naučiti pišući šalabahter. Ja sam pisala šalabahter za likovni i sve sam znala u testu, nije mi trebao. Šalabahter mi je bio odličan za ponavljanje gradiva.

Gdje obično držite šalabahtere?

BARBARA: Obično pod papirom, pod testom.

INES: Znaju biti i u rukavu. Latinske su se izreke znale napisati na rub tenisica.

MARTINA: Znamo i na kompjutor napisati šalabahter, jer se slova mogu smanjiti pa više stane na njega. Onda se uredi flomasterima da ljepše izgleda i možemo se lakše snaći u njemu.

PETRA: Ja šalabahter stavim u kemijsku olovku, fino ga savijem.

Vama je prepisivanje zabavno i čini se da nemate prigovora na to. Jeste li zato možda nemoralniji nego vaši vršnjaci po svijetu koji ne posežu za prepisivanjem?

MONIKA: Normalno da manje prepisuju kad imaju manje gradiva.

INES: Zašto bi morali znati kad je i tko tamo sagradio nekakvu kupolu, pa jasno da će hrpu takvih nepotrebnih podataka prepisati.

MONIKA: Amerikanci su mnogo pripremljeniji za studij matematike, više znaju, a opet sigurno nisu učili logičke kvadrate ili Venov dijagram.

KREŠIMIR: Nije istina da Amerikanci ne prepisuju. Moj bratić živi ondje i redovito prepisuje. Čak programiraju digitrone da mogu prepisivati.

MARTINA: Ozbiljno!? Pa oni su napredniji u prepisivanju od nas, služe se modernijim tehnikama.

Što kaže tvoj bratić, što im se dogodi kada ih profesori uhvate?

KREŠIMIR: Nismo nikad razgovarali o tome, ali sigurno im tada nije lako.

INES: U nas se uči preopširno, gotovo da moramo znati kad je netko, neki pisac ili povijesna osoba išao na toalet!

BARBARA: I još moramo znati glazbeni i neke druge predmete jednako dobro kao npr. hrvatski i matematiku koji su ipak najvažniji predmeti.

FRANJICA: Zašto učiti predmet koji mi poslije više nikad neće trebati!?

BARBARA: Kad je moja mama išla u srednju šklu, bio je takav sustav da su prva dva razreda bila opća, a poslije se učenik odlučivao što želi dalje više učiti.

MONIKA: Da, to je mnogo bolje. Također smatram da je 17 predmeta previše za nas gimnazijalce.

MARTINA: Nama su potrebne škole npr. samo s društvenom grupom predmeta ili samo s prirodnom grupom predmeta i da tako svatko uči ono što ga zanima pa neće biti ovolika prepisivanja.

Hoće li ovakvo prepisivanje na veliko utjecati na vas kasnije, hoćete li biti skloniji korupciji i mitu, velikim problemima našeg društva?

FRANJICA: Neee!!

INES: Nipošto!

MONIKA: Nećemo, jer ćemo raditi posao koji volimo. Nisam nikad prepisivala kemiju i fiziku jer ih volim.

INES: Ono što razumijemo, tu nam prepisivanje nije potrebno.

Prema tome, moralno ste neupitni iako prepisujete?

PETRA: Čak i cura koja prolazi s 5,0 prepisuje. To je već moralno upitno.

FRANJICA: Jedna cura koja je išla na natjecanje imala je odgovore na digitronu i to također nije u redu.

Evo, od 20 do 30 metara smo od crkve sv. Lovre i ne bojite se Božjeg gnjeva jer prepisujete!?

MONIKA: Ne! Zašto? Prepisivanje nam omogućuje da budemo bolji i kreativniji.

BARBARA: Petra je kreativna u izradi šalabahtera!

INES: Jedna profesorica često spominje redovitu prepisivačku djelatnost i kako tako nikad nećemo ništa naučiti.

FRANJICA: Prepisivačka djelatnost kao u srednjem vijeku kad su prepisivali knjige i imali su nokte crne od tinte.

KREŠIMIR: Prepisivanje je jednostavno nužda.

Ima li kakvih kazni za prepisivanje?

MONIKA: Dobijemo 1!

INES: Ili nam profesorica kaže: „Makni to s klupe!“, a mi spustimo knjigu pa je vratimo.

Hoće li polaganje mature utjecati na povećavanje gradiva, a time i povećavanje prepisivanja?

INES: Ne može se gradivo više povećati. Ne može se učiti više od ovoga!

MONIKA: Predmeti koji se polažu na maturi su u redu, oni su nam potrebni. I zadaci nisu takvi da se ne moraju znati kojekakvi nevažni podaci već se provjerava razumijevanje i povezivanje.

A što mislite o prepisivanju na maturi?

FRANJICA: Ne, to ne bi bilo dobro.

MARTINA: Nije to tako preteško, a i postoje niži i viši stupanj polaganja zadataka pa će svatko naći što mu odgovara.

INES: Tko bi prepisivao, osramotio bi sebe i svoje profesore.

FRANJICA: Ma ne može se ni prepisivati na maturi, troje je profesora s nama u učionici.

Goran Marjanović

Srednja škola Petrinja,
Učenici 2. i 3. razreda gimnazijskog smjera: Martina Dumbović, Franjica Gusić, Monika Herceg, Barbara Kositer, Ines Kosturin, Petra Kvasnićka i Krešimir Šarko
Moderator razgovora: Goran Marjanović