A svaka planina krije u sebi mnoge biljne i životinjske vrste te najrazličitije oblike tla, stijena i klanaca. 

 

Iako imamo puno planinarskih društava, još uvijek malo ljudi posjećuje naše planine. To su uglavnom ljubitelji prirode koji ne onečišćuju okolinu pa je i ne ugrožavaju. Opasnost dolazi sa drugih strana: iz atmosfere, s kiselim kišama, od nekontrolirana krčenja šuma. Kisele kiše unose u tlo štetne tvari, a krčenje utječe na smanjivanje biološkog bogatstva, jer ne nestaju samo šume nego su ugrožene i životinje koje u njima žive.
 
SIMBOL HRVATSKIH PLANINA 

Po prirodnim obilježjima među hrvatskim se planinama ističe Velebit, iako mu visine nisu alpske, njegov položaj na razmeđi unutrašnjosti i primorja čini ga po mnogočemu posebnim: klimi, vegetaciji, oblicima stijena i dr. A kako je on i naša najduža planina, u svijesti naroda postao je dijelom hrvatskog identiteta i simbol.

 

Za Velebit se kaže da je planina s dva lica: istočnu, ličku, stranu gotovo u cijelosti prekriva šuma, a zapadna, primorska, gola je i kamenita. Ali Velebit ima i treće lice. To je njegov vršni dio, pojas koji ne pripada ni istočnoj ni zapadnoj strani. On nije širok, ali sadrži neizmjerno bogatstvo krških reljefnih oblika: od neobično oblikovanih stijena do dubokih vrtača, jama i zaravni. A između bijelih stijena provlače se dijelovi tamnih šuma i zelenih travnjaka, stvarajući slikovite predjele. Najveličanstvenije skupine stijena Rožanski su i Hajdučki kukovi na sjevernom Velebitu. Neke od stijena u njima visoke su i po 200 metara- A zašto se zovu kukovi? Kuk je, naime, (osim što je zglob u tijelu) stijena u obliku stošca kojoj je vrh zaobljen. Speleolozi* pak tvrde da je i velebitsko podzemlje, iako tek manjim dijelom istraženo, jednako zanimljivo.

VELEBITSKA DEGENIJA 

Raznolikost klimatskih uvjeta i staništa omogućuje i raznolikost biljnog svijeta. Na primorskoj, toplijoj, strani rastu mediteranske vrste, na ličkoj srednjoeuropske, a u vršnom pojasu planinsko- alpske. No na Velebitu rastu i brojne endemske vrste*. 

Najpoznatija je degenija. Na ovoj jedinstvenoj planini možete vidjeti i više vrsta orlova, bjeloglavog supa, medvjeda, vuka, divlju mačku, vrste koje su u drugim krajevima rijetke. Zbog svega toga Velebit jer proglašen parkom prirode, a Rožanski i Hajdučki kukovi strogim rezervatom. Koliko je jedinstven, pokazuje i odluka UNESCO-a*, kojom je 1977. g. proglašen svjetskim rezervatom biosfere (biosfera = životni prostor).

 

Na južnom Velebitu nalazi se Nacionalni park Paklenica i Cerovačke pećine, a na Zavižanu (sjeverni dio) Velebitski botanički vrt. Iskorištavanje šuma danas je jedina važnija gospodarska djelatnost, zbog čega je probijeno oko 500 kilometara šumskih cesta. One su neravnomjerno raspoređene, a njihovo stanje (upotrebljivost) ovisi o rasporedu šumskih radova. Zato sjevernom stranom prolazi znamenita Premužićeva staza*, pješačka staza građena od 1930. do 1933. godine za potrebe planinara i izletnika. S nje se pruža očaravajući pogled na more, a prolazi i kroz Rožanske kukove. Ta staza omogućuje da se doživi snaga, veličina i ljepota ove planine. Proći njome jedinstven je doživljaj.

 

* Speleolozi - ljudi koji istražuju spilje.
* Endemske vrste - biljne vrste koje rastu samo na određenom
* Premužićeva staza - staza koju je projektirao šumarski inženjer Ante Premužić.
* UNESCO - organizacija Ujedinjenih naroda za kulturu i znanost