Kruh «Nesit»

 

- Daj griz, krče mi crijeva, a nemam ni lipe džeparca - zamoli Marko.
Strelovito utrpavši u usta cijelu preostalu polovicu sendviča sa šunkom i kečapom Ivan samo zamumlja:
- Mmm ... mmm ...
- Škrtonjo - promrsi Marko.
- Nnn ... - gotovo gušeći se zamljacka Ivan - n ... nemam više ni mrvice.
- Ma daj! Kao da je to prvi put! Kad god sam te molio, nisi mi dao - prigovori Marko.
- Jer vazda imam samo jedan sendvič, a pola bi razreda htjelo po griz.

 

Što bi mi ostalo kad bih svima dao? - obrani se Ivan otirući prstima kečap, što mu je curio niz bradu.
Marko slegne ramenima, okrene se pa iziđe u školski hodnik.

Četvrti sat cijeli je razred rješavao test iz geometrije. Marko je završio već nakon petnaest minuta pa je dokono zurio kroz prozor kad ga prene Ivanov šapat:
- Koliko se pravaca može povući kroz jednu točku?
- Bezbroj - šapne Marko.
- A kroz dvije? - nastavi Ivan.
- Jedan - odgovori Marko.
- Tišina! - podvikne nastavnica. - Uostalom, vrijeme je isteklo Sad će zvoniti. Predajte testove pa ćemo sljedeći sat pogledati što ste napisali.

Ana je krenula od klupe do klupe, skupila testove i predala ih nastavnici.

Sljedeći sat pokazalo se da je samo pet đaka riješilo test bez greške. Isto toliko dobilo je jedinicu, a ostali dvojke, trojke i četvorke. Gledajući svoj test Ivanu je od stida krv šiknula u obraze. Shvatio je da se provukao za dlaku. Svi točni odgovori donosili su petnaest bodova. Da bi se prošlo, granica je bila sedam bodova, a on ih sakupio upravo toliko. Dva je boda dobio za ona dva pitanja čije mu je odgovore šapnuo Marko. Da mu je uskrato pomoć, Ivan bi pao.

Te noći Ivana je mučila nelagoda. Nije htio dati prijatelju zalogaj, a on mu je zauzvrat pomogao. Satima se prevrtao po postelji dok je konačno usnuo. Ali tek sad počelo je pravo mučenje. Našao se oči u oči sa svojim anđelom čuvarom. “Jedi!” zapovjedio je čuvar i pružio mu veliki komad kruha. Ivan poslušno zagrize. Ali kruh je bio neobičan. Što ga je duže žvakao, bivao je gladniji. “Kakav je to kruh?”, pitao je anđela. “Zove se Nesit jer izgladnjuje pohlepnike”, odgovori anđeo i pruži mu kruh veći i od krušne peći. Želudac Ivanov urliknuo je kao lav. Pregladnjeli. I dječak je jeo i jeo hljebove velike poput slona od pet tona i kao neboder dugačke. Gutao je brzinom kamenčića odapeta s praćke i napuhivao se i zaobljivao, zaokružio poput lopte pa frknuo nebu pod oblake. “Upomoooć! Puknut ćuuu!”, vrisnuo je i - pukao! “Praaas!”, zvonilo mu je u ušima još nekoliko časaka nakon buđenja iz strašnoga sna. “Nikad više neću biti škrtica”, šapnuo je i navukao pokrivač preko glave.

Sonja Tomić

 

Zašto je anđeo dao dječaku kruh Nesit?
Jesi li kada bio škrt/škrta? Je li ti bilo žao zbog svoga ponašanja?