Feničani su dobili ime po ljubičastoj boji koju su proizvodili. Grci su ih nazvali Phoiniki - ili ljubičasti. Malo je poznato o Feničanima. Nađeno je nekoliko njihovih natpisa. Bili su odlične knjigovođe. Zna se da su imali svoju književnost ali njihove knjige nisu opstale. Oni sebe nisu zvali Feničanima, već Sidoncima, po Sidonu, jednom od njihova dva najvažnija grada, koji je ležao sjeverno od Tira.

Nekoliko pomaka feničkog jezika, koji su se sačuvali, nalaze se u komediji Plauta, rimskog komediografa iz 3. stoljeća. Neka lica te komedije govore prostim feničkim narječjem. Isto tako u modernom djelu nailazimo na odlomke čudnovatog i nerazumljivog jezika, umetnute tu i tamo, da bi kod publike izazvali smijeh na račun malog posrednika, trgovčića, koji je doputovao iz daleka, a pripada jednom dijelu ljudske zajednice, koji nikad nije bio popularan.

Feničani su proizvodili purpurnu boju visoke kvalitete, kojom su bojili tkanine i tajnu proizvodnje sebično čuvali. Boja se dobivala iz vrsta školjki, a cijena haljina je bila toliko visoka da su ih mogli kupiti samo najbogatiji. Feničani su trgovali rezbarijama i staklom te ih razmjenjivali sirovinama bjelokosti, zlatom, dragim kamenjem i metalima. Fenićane se smatra prvim mediteranskim narodom, koji je počeo graditi lađe podobne za plovidbu. Oni su osnovali kolonije u svakom dijelu Sredozemnog mora. I Cadiz u Španjolskoj, i Marseille u Francuskoj, i većini gradova na Sardiniji i Korzici, i Kartaga na sjevernoj obali Afrike, sve su to bile feničke naseobine mnogo prije nego što su pripadale Grcima i Rimljanima. Imamo pouzdanih dokaza, da su Feničani prošli kroz Herkulove Stupove (moderni Gibraltar) mnogo prije nego se tko drugi odvažio na tako dalek put. Ima isto tako vjerodostojnih dokaza, da su plovili do Scilly Islands, na jugu Engleske, i tamo mijenjali mediteransku robu za kositar iz Cornwalla.