Hammurabi (Hammu-rapi ili Khammurabi) je šesti babilonski kralj. Vladao je od 1792. do 1750. godine p.n.e. Iako je poznat po tome što je osvojio Sumer i Akad i te tako postao prvi vladar Babilonskog carstva, historija ga najviše pamti po donošenju Hammurabijevog zakonika, prve očuvane zbirke pravnih propisa u historiji.

 

Na prijestolje je došao oko godine 1760 pne. Njegova vladavina obilježena je briljantnom diplomacijom kao i vještim vojnim pobjedama. Ujedinio je rascjepkana kraljevstva od Perzijskog zaljeva do rijeke Habur i od Eufrata do Sredozemnog mora. Pobijedio je glavnog protivnika Rim-Sina, kao i kraljeve Elama, Marija i Ešnouna. Osobno je vodio i nadgledao kopanje kanala za navodnjavanje jer je shvaćao važnost tih radova za napredak kraljevstva. Uveo je red u javnu administraciju i vratio dignitet državnih službenika. Kao vjerski vođa, postavljanjem boga Marduka kao glavnog boga babilonskog panteona započinje eru monoteizma.

Za vladavine Hamurabija i njegovog sina Samsu-iluna (1750 p.n.e.-1712 p.n.e.. prije Krista) Babilon postiže vrhunac svoje vojne i kulturne moći. Općenito se smatra da je s Hamurabijem počeo uspon babilonske kulture.