Dugo se vjerovalo da su Rimljani gladijatorske igre preuzeli od Etrušćana, ali je vjerojatnije da se radi o spoju više utjecaja. Povjesničar Nikola iz Damaska je početkom nove ere zapisao događaj iz 264. godine pr.Kr. kada je su sinovi Pera po očevoj posmrtnoj želji na stočnom sajmu organizirali tri istovremene borbe. Slični običaji su se u sljedećih sto godina udomaćili pa je tako Titus Flamininus 174. godine pr.Kr. održao munus (svečanost u čast preminulog) kojom su se prilikom borila 74 muškarca tijekom tri dana. Te pogrebne svečanosti su se većinom odvijale u prosincu u vrijeme kada su Rimljani slavili svećanost saturnalija. Bogu Saturnu su posebno uvježbani venatores prinosili životinjske žrtve boreći se  raznim egzotičnim životinjama poput lavova i tigrova. Željeli su pokazati da Rimljani mogu pobijediti sva živa stvorenja.

 

Mnogi bogati Rimljani su tijekom vremena poželjeli da se ih nakon smrti počasti sa što velebnijim svečanostima sa više boraca, borbi i spektakla. Borbe u amfiteatru su počele uključivati glazbenike i svečanost je postala prava zabava za puk. Za zabavu građene su posebne arene u kojima su se gladijatori borili na pijesku. Od tuda i naziv "arena" koji potječe od harena što znači pijesak. Carevi Vespazijan, Tit i Domicijan iz dinastije Flavijevaca su u drugoj polovici 1. stoljeća nove ere dali sagraditi velebno zdanje Amphitheatrum Flavium danas poznato kao Koloseum

 

Koloseum je tijekom pet stoljeća svjedočio gladijatorski igrama, insceniranim pomorskim bitkama, lovu na životinje i javnim smaknućima neprijatelja Rima (poput progona kršćana). Koloseum je bio izgrađen da publici ponudi spektakl u kojem će životinje kroz tunele utrčati u arenu, gdje se borci pojavljuju na sredini borilišta uz pomoć liftova. Arheolog Jean-Claude Golvin je na području bivšeg Rimskog Carstva pobrojao 186 amfiteatra i prema ostacima možda još njih 86. Taj broj samo svjedoči o popularnosti krvave gladijatorske zabave, ali moramo znati da su ta vremena pogledi na civilizaciju bili drukčiji no danas. Rimljani su štovali hrabre i skromne ljude, pa su ih nadahnjivali oni koji su hrabro koračali prema smrti. Zanimljivo je koliko su Rimljani voljeli gladijatorske igre, štovali gladijatore kao junake, a opet su gladijatori s druge strane spadali na dno društvene ljestvice u Rimu. Bili su u istoj društvenoj skupini kao npr. prostitutke.

 

 

U rimsko doba otvoren, ograđen prostor za javne igre i natjecanja.Cirkuske igre razvile su se iz svečanosti koje su Rimljani priređivali u čast bogova, a kasnije su postale predmet zabave i razonode.Cirkuske igre bile su u Rimu vrlo popularne (otuda krilatica: PANEM ET CIRCENSES: kruha i igara).

 

Slavne trke konjima, rimski podni mozaik   

 

Otvaranje cirkuskih igara imalo je svečani karakter i počinjalo je dolaskom povorke koja se kretala s Kapitola. Početak trke najavljivao se bijelom zastavom, koju bi glavni sudac bacio na stazu. Životinje su za rimski cirkus dovozili iz raznih krajeva Rimskog carstva.Najveći rimski cirkus (CIRCUS MAXIMUS) sagradili su kraljevi; nalazio se u dolini između Palatina i Aventina. Proširivan, dosegao je dužinu od 600 metara, a bio je širok 100 metara. Eliptičnog oblika, sa sjedištima koja su bila raspoređena na terasama, rimski cirkus je bio mješavina amfiteatra i hipodroma. U središtu cirkusa stajao je zid, nazvan spina i tri čunjasta stupa zvani metae. Na jednoj polovici spine nalazilo se sedam dupina, a na drugoj sedam jajastih tijela zvanih ova. Trkači su pazili da , skraćujući stazu, ne udare kolima o mete, a osoblje cirkusa (njih sedam) je nakon svakog prijeđenog kruga skidalo jedno jaje i okretalo jednog dupina. Na jednoj od dvije uže strane cirkusa nalazila su se trijumfalna vrata ili Porta triumphalis, a na drugoj je bilo spremište za kola i dvije kule. U cirkus je moglo stati više od 180 000 ljudi ; žene su bilo odjeljene od muškaraca,a u državnim ložama sjedili su patriciji i organizatori. Iza Circusa Maximusa, najveći je bio rimski cirkus Circus Flaminius sagrađen 221. za cenzora Gaja Flaminija. Treći cirkus je sagradio Kaligula u Agripininim vrtovima,a poznat je bio i kao Neronov cirkus ili Circus Neronis.Cirkusa je bilo i u drugim krajevima rimskog carstva, a u Bizantu je bio čuven cirkus u Carigradu.

 

 

Circus Maximus je bila najveća građevina u drevnom Rimu, smještena u dolini između brežuljaka Palatine i Aventine. U njemu su održavane utrke dvokolica, ali i gladijatorske borbe.

Circus Maximus je izgrađen u vrijeme vladavine petog rimskog kralja Tarkvinija I. i prvobitno je služio za održavanje takmičenja, igara i festivala. Na početku je imao drvene tribine. Gaj Julije Cezar ga je proširio negdje oko 50. p. n. e., kada je staza za utrke bile negdje oko 600 m duga i negdje oko 225 m široka, a Tit Flavije ga je zatvorio lukovima. Trajan je kasnije dogradio još 500 mjesta i proširio ložu imperatora kako bi bila vidljivija za gledatelje.

Najvažniji događaj koji su održavani u Cirkusu su utrke dvokolica. Na staze je moglo stati dvanaest dvokolica, a staze su bile odijeljene po dužini jedna od druge s dva egipatska obeliska, zvanih spina. Početak staze ili start se nazivao carceres, a mjesto okretaja meta. Dvokolice su vozile u suprotnom pravcu kazaljke na satu, u pravilu sedam puta. Najopasnije mjesto, ali i mjesto odluke utrke, je bio okretaj oko tih spina, jer su zavoji bili vrlo oštri. Zbog toga su vozači uprezali svojeg najboljeg konja na unutarnju stranu staze.

Danas je Circus Maximus travnata površina, na kojoj se još mogu prepoznati spine. Papa Siksto V. je u 16. stoljeću premjestio obelisk na trg Piazza del Popolo u Rimu. Na zavoju, iza kojeg počinje Via Appia, postoje neke oskudne arheološke iskopine.