Rimska republika, osnovana nakon propasti kraljevstva negdje oko g. 510. pr.n.e. razvijala je postepeno svoje državno uređenje iz primitivnog zbora slobodnih seljaka do organizirane državne uprave kojoj je na čelu bio patricijat-plemstvo ograničeno na izvjestan broj obitelji gentes. Položaj mase pučanstva pogoršavao se je postepeno stoljećima, iako je izvjesni broj bogatijih plebejskih obitelji izvojevao pravo na sve one službe koje su do tada pripadale samo patricijatu. Posljedica toga bilo je stvaranje nobilitasa, patricijako-plebejskog službeničkog plemstva koje je upravljalo državom pridržavajući se dvaju temeljnih principa: kolegijalnosti (jednu službu vrše istovremeno dvije osobe) i anuiteta (pojedina služba traje godinu dana). Najkarakterističniji primjer takvih nosilaca vlasti nalazimo u konzulima kao predstavnicima izvršne vlasti povjerene im od senata kao vrhovne zakonodavne vlasti. Pod njim se nalazi čitav niz službi solidno izgrađenog činovničkog aparata. Uz taj aparat i uz odlično izgrađenu i vođenu vojnu silu Rim postepeno prelazi na širenje svoje vlasti. Iz područja Lacija prelazi aa osvajanje srednje Italije a zatim u ofenzivu protiv grčkih gradova južne Italije. Nakon poraza zadnjeg predstavnika grčke ekspanzije u Italiji epirskog kralja Pira (275. pr.n.e.) Rim postaje gospodarom čitave kopnene Italije.
Poslije teških borbi sa Kartagora (264-241. pr.n.e.) zavladao je Sicilijom a kratko nakon toga (221. pr.n.e.) pala je pod njegovu vlast Sardinija i Korzika. Time je započelo osvajanje zemalja na području Sredozemnoga mora koje je završeno uspješno pobjedom nad Kartagom u II punskom ratu (218-201.pr.n.e.). Porazom Kelta u gornjoj Italiji (225.pr.n.e.) uklonjena je definitivno opasnost njihovih daljnjih upada u Italiju i pripremljen početak akcije Rima za osvajanje Galije i Hispanije. Nakon pada Kartage započeo je prodor rimske vlasti na Grčku i helenizirane zemlje bliskog istoka.
Postepenom likvidacijom tih država koja je definitivno zaključena 30.pr.n.e. padom Egipta, gdje je Oktavijan August odnio pobjedu nad Antonijem i Kleopatrom, te osvajanjem odnosno definitivnom pacifikacijom Panonije (9.pr.n.e.) Rim stvara od svih osvojenih zemalja svoje pokrajine. Širenjem prostranstva rimske države povećavao se je postepeno i teritorij samog grada Rima u koji su pritjecala ogromna bogatstva iz pokrajina kojima se koristila državna uprava kao i onaj dio pučanstva koji je sudjelovao u državnoj upravi. S druge strane, prilivom doseljenika sa sela i iz pokrajine u Rim i osiromašenjem dijela rimskih građana povećao se je broj nezaposlenog i slabo zaposlenog stanovništva proletarijata koji je uslijed lošeg ekonomskog stanja osobito od posljednjeg stoljeća pr.n. e. bio u stalnom sukobu s vladajućom klasom.
Poslije 340 p.n.e. , Rimljani uspijevaju kontrolirati većinu gradoma u području Latija. Od negdje oko 280 p.n.e. poslije sukoba sa Pirom i pobjedom nad njime, Rimljani osvajaju i južnu Italiju, gdje su već stoljećima bili prisutni stari Grci i na taj način dolaze u dodir s njihovom kulturom. U cilju ostvarivanja i održanja kontrole na osvojenoj teritoriji, Rimljani počinju osnivati svoje kolonije i provincije, što opet vodilo ka stvaranju saveza s gradovima i plemenima s različitim pravima i privilegijama:
- punopravni građani Rima (građani Rima, kolonija i već svrstanih plemena)
- zajednice s rimskim građanskim pravima, ali bez prava odlučivanja
- saveznici, koji su mogli zadržati svoje autonomije
Kasno-rimska Republika
Uspon i razvitak Rima kao vrlo moćne države donio je pored mnogih prednosti također i probleme. Kao ključni problem se pokazao agrarni, tijesno povezan za vojno ustrojstvo, što je u krajnjem slučaju dovelo do sukoba i građanskih ratova u samom Rimu i vodilo ka propasti rimske Republike.
Tradicionalni milicijski sustav, kod kojeg su svi građani uključeni u obranu i vođenje rata, pokazuje se nepraktičnim zbog uvelikog širenja rimske države. Poslije poraza u Jugurtinom ratu i u ratovu protiv Teutonaca i Cimbra, Gaj Marije uspijeva provesti vojnu reformu, gdje se uvodi od dobro obučenih vojnika profesionalna vojska, a koja je dovela do uske povezanosti vojnika sa svojim zapovjednicima. Za većinu vojnika koji nisu posjedovali zemlju, vojna služba nije više bila obveza već izvor zarade. Oni su, osim podjele plijena iz osvajanja, od svojih zapovjednika očekivali da im po prestanku vojne službe bude dodijeljeno i zemljište. Skrb veterana na taj način sve više postaje političkom raspravom u Rimu.
Uska se povezanost postrojbi za pojedine zapovjednike iz drugog kuta pokazala kao otežavajuća okolnost političkog ustrojstva Rima. Naime, zapovjednici su dobili mogućnost da se pomoću svojih postrojbi a iz svojih sopstvenih interesa suprostave volji Senata ili narodnih skupština, pa je vrijeme građanskih ratova obilježeno ambicioznim idejama političara i njihovih «privatnih « vojski.
Politički sukobi unutar Rima se počinju zaoštravati od 133 p.n.e. U stalnom su političkom sukobu optimati i populari, pri čemu se populari zalažu za promjenu socijalnih razlika u Rimu kroz uvođenje agrarne reforme. Pokušaju narodnih tribuna Tiberija Grahka 133 p.n.e. i njegovog brata Gaja Grahka deset godina kasnije nisu urodili plodom. Gaj Marije 107 p.n.e. uvodi vojnu reformu i postaje vođa populara.
Na drugoj strani na čelo se stavlja Kornelije Sula. Poslije pobjede nad Mitridatom VI. Sula se 88 p.n.e. vraća u Rim i protjeruje Marijeve pristalice iz Rima i zavodi diktaturu. 82 p.n.e. se ponovno obračunava s Marijevcima u krvavoj bici kod Porta Kolina nakon čega ponovno ulazi sa svojim legijama u Rim, obračunava se sa svojim protivnicima i zavodi diktaturu i mijenja ustav.
Nakon prvog građanskog rata u Rimu, uspiješni zapovjednici preuzimaju vrlo važnu ulogu. Pompej Veliki, koji je kao mlad zapovjedik bio u Sulinim postrojbama, steče veliku slavu nakon pobjede nad Seleukidima i osnivanja novih porovincija i sklapa savez sa Krasom i Cezarom (trijumvirat), što je ujedno i vrlo jasan pokazatelj strukturne slabosti kasne Republike, čije institucije nisu bile dorasle nastaloj krizi.
Poslije pogibije Krasa 53 p.n.e., a i velike moći Pompeja ali i Cezara, 49 p.n.e. dolazi do njihovog sukoba čime ujedno počinje i drugi rimski građanski rat, nakon čega Cezar pobjeđuje Pompeja 48 p.n.e. kod Farsale i protjerava ga u Egipat.
Poslije pobjeda nad Pomejevim pristalicama u Hispaniji i Egiptu, Cezar postaje i jedini vladar Rimskog Carstva, što uzrokuje 15. ožujka 44 p.n.e. atentat sa smrtnim ishodom na njega u Senatu i početak trećeg rimskog građanskog rata. Cezarov bliski suradnik Marko Antonije i nećak Oktavijan se udružuju i pobjeđuju republikance 42 p.n.e. kod Filipa u Grčkoj. |