Zaspala sam. U snu sam se našla u vremeplovu, koji me je odveo u davnu prošlost u kojoj smijem biti samo jedan sat. Sve mi je nekako bilo čudno, nisam se snalazila. Dok sam tamo bez ikakvog cilja hodala, tim sada meni nepoznatim gradom, srela sam jednu djevojčicu. Bila je obučena u narodnu nošnju. Zamolila sam ju da me malo provede gradom. Djevojčica u narodnoj nošnji me je odvela u dvorac obitelji Pejačević. Grof Pejačević je bio vrlo visok čovjek. Imao je  plašt dugačak, crvene boje poput užarene lave. Nakon kratkog ali zanimljivog razgovora, poveo me u sobu svoje kćeri. Iznenadila sam se kada sam ugledala Doru Pejačević .
 
Bila je jako mlada, u prekrasnoj dugoj haljini od svile, koja se presijavala na podnevnom suncu. Dora je svirala. Sobom su se širili nježni zvuči skladbe koju je upravo skladala. Bila je u svom čudesnom svijetu glazbe za klavirom. Nije nas ni primijetila. Sljedećeg trenutka svega je nestalo.

Sve se promijenilo. Nalazila sam se u gustoj, zelenoj prašumi. Zemlja se zatresla. Uplašila sam se. Srce mije ludo lupalo. Okrenula sam se i ugledala čopor tiranoletećih zubatih krava. Potrčala sam, trčala sam dugo dok oko mene nije zavladala tišina. Stala sam. Prišao mi je majmun Kolni, shvatila sam da me je on spasio.

Bila sam mu zahvalna, jer sam znala: da se nije pojavio mene više ne bi bilo. Kolni mi je ponudio bananu. Prihvatila sam. Bio je to znak prijateljstva koje je nastalo. Željela sam mu reći nešto lijepo, trudila se iz sve snage, riječi nisu silazile s usana... Osjetila sam topli trag suza na licu, i tada sam se probudila. Bio je to samo san.
 

 
OŠ  Kralja Tomislava, Našice
Projekt - voditeljice:
Anica Janković, Jasmina Vidaković (učiteljice)