Wladimir Peter Köppen , Nijemac ruskog podrijetla klasificirao je klimu prema dva prevladavajuća elementa – temperaturi zraka i padalinama.

Ova efektivna klasifikacija klime ima prednost što se temelji na točno određenim vrijednostima temperature i padalina; ništa nije određeno «napamet».

 

Sve se klime svrstavaju u pet razreda:

A. Tropske kišne klime,

B. Suhe klime,

C. Umjereno tople kišne klime,

D. Snježno-šumske klime,

E. Polarne klime.

Ovisno o tome koliko ima padalina i kako su raspoređene, unutar svakog razreda se javljaju klimatski podtipovi. Tako se svakom od navedenih klimatskih razreda, osim razreda E, dodaje drugo slovo koje određuje stupanj vlažnosti.

Klimi A, C i D dodaju se oznake: f – nema suše; s – sušno je ljeti; w – sušno je zimi.

Klimi B dodaju se oznake: S – stepske klime; W – pustinjske klime.

Klime B, C i D dalje se dijele dodavanjem malih slova kojima se označuje temperatura.

Za klime B: h – vruće; k – hladno. Za klime C: a – vruće ljeto; b – toplo ljeto; c – svježe ljeto. Za klime D se pored oznaka a, b, i c, dodaje i oznaka d – vrlo hladna zima. U klimama E se razlikuju dva stupnja hladnoće: ET – klima tundre i EF – klima vječnog mraza.

 

Srednje mjesečne temperature su iznad 18°C, pa zima u našem smislu riječi i ne postoji. Obilježja ove klime je i obilje padalina. U ovim se klimama javljaju tropski cikloni.
Podrazredi Tropske kišne klime jesu:

Af - Prašumska klima

Am - Monsunska klima

AW - Savanska klima

 

Klima karakteristična za 5-10° od ekvatora; klima pogodna za razvoj prašuma zbog visokih temperatura i obilja padalina. Karakteristika ove klime je da su dnevne amplitude nekoliko puta veće od godišnjih. Prosječna količina kiše iznosi 2500 mm. Iako nema suhoh perioda, kiša nije jednako raspoređena pa tijekom godine postoje 1 ili 2 maksimuma ili 1 ili 2 minimuma kiše.

Dijelovi Zemlje s takvom klimom su:

U Latinskoj Americi – dijelovi Amazonije i atlantske obale Brazila (oko Bahije i Santosa), pacifička obala Kolumbije i sjevernog Ekvadora, Mali Antili i karipska obala Srednje Amerike.

U Africi – središnji dio bazena Konga i dijelovi obale Gvinejskog zaljeva te istočni Madagaskar.

U Aziji – južna Šri Lanki, na Malajskom poluotoku, Sumatri, Borneu, dijelovima Jave, Sulawesiju, Filipinima i na većem dijelu Nove Gvineje.

 

 

 

Prijelazni tip između prašumske i savanske klime. Karakterizira ju izrazito jaka sezonska raspodjela kiše što uzrokuju sezonski vjetrovi – monsuni.

Dijelovi Zemlje s takvom klimom su:

U Aziji – Malabarska obala Indije, delta Gangesa i Brahmaputre, obala Vijetnama, sjeverni Filipini i dio Tajvana.

U Latinskoj Americi – sjeveroistok Južne Amerike i dio karipske obale Srednje Amerike.

U Africi – Gvinejsko primorje i ušće Nigera.

 

 

 

Karakterizira ju neujednačen hod padalina tj. postoji izrazito vlažno i izrazito suho razdoblje. Vegetacija je oskudnija te prašumu zamijenjuje visoka trava (do 2 m) – savana. Ova klima čini prijelaz prema suhim klimama. Tipična geografska širina ove klime je između 5°i 20°. Ljeta su kišovita (pod utjecajem su vlažnih ekvatorskih zračnih masa), a zime su suhe (utjecaj suhih pasata).

Dijelovi Zemlje s takvom klimom su:

U Latinskoj Americi – centralni Brazil, Bolivija, Paragvaj, Venezuela, Kolumbija, Ekvador, pacifička obala Srednje Amerike, Kuba i Haiti.

U Africi – područja zapadne, istočne i srednje Afrike, te manja područja na Madagaskaru.

U Aziji – manja područja na Indijskom poluotoku i u Indokini.

Također ovaj tip klime ima južna Florida i sjever Australije.

 

 

 

Bitno obilježje je stalni nedostatak vode, jer je količina vode koja ispari veća od količine padalina. Ove klime se određuju kombinacijom temperature i padalina. Što je veća temperatura, potrebna je veća količina padalina da klima ne bi bila suha.

 

Podrazredi Suhih kilma jesu:

BW - Pustinjske klime među kojima razlikujemo BWh (vruća pustinjska klima)i BWk (hladna pustinjska klima);

BS - Stepske klime među kojima razlikujemo BSh (vrća stepka klima) i BSk (hladna stepska klima).

 

 

Područja s tim klimama su pod utjecajem suptropskih maksimuma u kojima se zrak spušta. Iako je zagrijavanje vrlo jako, ne postoje uvjeti za nastanak jačih konvekcijskih pljuskova jer se zagrijani prizemni zrak, zbog spuštanja zraka na većoj visini, ne može slobodno izdizati. Ova su područja preblizu ekvatoru da bi ih češće zahvatile ciklone s polarne fronte, a predaleko od ekvatora da bi ih ljeti zahvatile tropske depresije na ekvatorskoj fronti.

 

 

Dijelovi Zemlje s takvom klimom su:

U Africi – saharska Afrika (Sahara, Libijska pustinja, Arapska pustinja, obala Somalije), unutrašnjost jugozapadne Afrike.

U Aziji – gotovo na cijelom Arapskom poluotoku, veći dijelovi Irana, Pakistana, sjeverozapadne Indije.

U Sjevernoj Americi – u Meksiku, Sonora u SAD-u te uz obale Kalifornijskog zaljeva (Dolina smrti).

Ovakvu klimu nalazimo i u Australiji.

Tu klimu imaju pustinje sa srednjom godišnjom temperaturom nižom od 18°C. Većinom imaju malu količinu padalina, ali je zbog nižih temperatura aridnost slabije izražena nego kod vrućih pustinja.

Dijelovi na Zemlje s takvom klimom ima u:

Unutrašnjosti Azije (hladne pustinje su nastale zbog kontinentalnosti), Sjevernoj Americi, Patagoniji te na obali Čilea i Perua i jugozapadne Afrike (nastale i zbog hladnih morskih struja).

 

Patagonija 

Područja s ovom klimom redovito, kao pojas opkoljavaju vruće pustinje, pa je ova klima predstavlja prijelaz između suhih (B) i vlažnih (C) klima. Kišu donose ciklone na polarnoj ili tropskoj fronti.

Područja vrućih stepa na Zemlji:

U Africi – stepe se nastavljaju na sjevernom i južnom rubu Sahare, te ih ima i u većem dijelu jugozapadne Afrike i na jugozapadnom Madagaskaru.

U Aziji – tom tipu pripadaju i stepe u južnom Iranu, Mezopotamiji, Siriji, Izraelu, Jordanu i sjeverozapadnoj Indiji.

U Americi – Meksiko, jugozapad SAD-a i sjeverozapadna Argentina.

U Australiji – pojas vrućih stepa pruža se oko vruće pustinjske unutrašnjosti.

BSk – Hladna stepska klima

Područja s hladnom stepskom klimom okružuju hladne pustinje. Godišnje padne više padalina nego u vrućim stepama, a većina kiše padne ljeti. Hladni valovi s jakim vjetrom i snježnim mećavama česti su zimi.

Područja hladnih stepa na Zemlji:

U Euroaziji – najveće područje hladnih stepa proteže se od južne Ukrajne i donjeg Povolžja do sjeverne Kine, manja područja su u Turskoj, Španjolskoj, Afganistanu i Pakistanu.

U Americi – u sjevernoj Americi nastaju u zavjetrini Anda i Stijenjaka.

 

 

Podrazredi umjereno toplih kišnih klima jesu:

Cf - Umjereno tople vlažne klime među kojima razlikujemo Cfa, Cfb i Cfc klimu

Cs - Sredozemne klime među kojima razlikujemo Csa i Csb klimu

Cw -Tople klime sa suhom klimom (Sinijske klime) među kojima razlikujemo Cwa i Cwb klimu

Bitna karakteristika ovijh klima je postojanje pravilnog ritma godišnjih doba; nema neprekidno visokih ili neprekidno niskih temperatura, kao što ne postoje ni dugi periodi suše ni kišni periodi u kojima bi pala gotovo sva godišnja količina kiše. Ljeta su umjerena, a bliže ekvatoru topla, ali ne vruća u pravom smislu riječi. Zime su blage, a samo povremeno, pojavljuju se vrlo hladni vjetrovi.

 

Karakteristika je ove klime obilje padalina i njihova povoljna raspodjela tijekom godine (prosječno padne 750-1500mm). Količina padalina raste prema ekvatoru i od zapada prema istoku. Ljeta su relativno topla, odnosno vruća, a veće su razlike između zimskih temperatura. Ova klima je povoljna za razvoj više bilja,a prevladavaju bjelogorične vrste.

Dijelovi na Zemlje s takvom klimom ima u:

U Sjevernoj Americi od Floride do Nove Engleske, a na sjeveru do jezera Erie, što iznosi 1/3 površine SAD-a.

U Južnoj Americi od Bahie Blanke u Argentini preko Urugvaja i manjeg dijela Paragvaja do Sao Paula u Brazilu.

U Aziji u Kini, južno od gorja Tsinling, zatim u Južnoj Koreji i u većem dijelu Japana; planinska unutrašnjost indonezijskog otoka Bornea te Nove Gvineje.

Ovakvu klima ima i znatan dio istočne Australije, maleni prostor u južnoj Africi, zapadna obala Crnog mora i južna Bugarska, dolina Poa i donjeg toka Dunava te jugoistočni dio Panonske zavale.

Cfb – Umjereno topla vlažna klima s toplim ljetom

Naziva se i klima bukve. Najveći dio krajeva s ovom klimom nalazi se pod utjecajem ciklona koji dolaze s oceana i kreću se prema istoku, tako da raspodjela padalina u prostoru i vremenu najviše ovisi upravo o njima – obalni pojasevi imaju najviše padalina u zimskom dijelu godine, a u unutrašnjosti u toplom dijelu godine.

Dijelovi na Zemlje s takvom klimom ima u:

U Europi je najveće područje ove klime, od sjeverne Španjolske i sjeverne Grčke preko srednje i zapadne Europe do 63. paralele na obali zapadne Norveške. Zbog nepostojanja planina, ova klima prodire duboko u europsko kopno (do oko 28°E), a zahvaća Britansko otočje, zemlje Beneluksa, Dansku, Francusku, Njemačku, Poljsku, Češku, Slovačku, kontinentski dio Hrvatske i Bugarske, te manje dijelove Španjolske, Italije, južne Norveške i Švedske.

 

U Sjevernoj Americi uski obalni pojas od najsjeverozapadnijeg dijela države Washington do 58. paralele na Aljaski, gorje Appalachian, od jezera Erie do obala Nove Engleske i Long Islanda te na jugu do Sjeverne Karoline.

Na južnoj hemisferi ovu klimu nalazimo u istočnoj i jugoistočnoj Australiji (Tasmanija i Novi Zeland), u jugoistočnoj Africi i u Južnoj Americi.

 

Cfc – Umjereno topla vlažna klima sa svježim ljetom