Žičara, baš kao što joj ime govori, svoj nastanak duguje izumu čelične žice. I ranije su ljudi konopcima, lijanama ili nečim drugim vukli razne vrste spremnika s robom ili ljudima, no prava viseća žičara nije se mogla načiniti bez dovoljno čvrsta, ali i dovoljno elastična materijala.

 

 

Čelično žičano uže izumljeno je 1827. godine. Već 1861. Nijemac Friedrich Dücker konstruirao je žičaru sa dva čelična užeta. Jedno je služilo vuči kabina, a drugo ih je nosilo. Samo nekoliko godina kasnije, 1867., Englez Hodgson izumio je žičaru sa samo jednim užetom, koje je i držalo i vuklo kabine.

 

Danas su najpoznatije skijaške i izletničke žičare, no žičarama se koriste i u industriji, šumarstvu, rudarstvu i građevinarstvu. Na čelično uže mogu se preko vješalica i postolja s kotačima objesiti kabine, ali i vješalice, sjedala, košare ili posude. To uže položeno je preko jarmova na visoke čelične stupove i ono nosi kabine. Preko drugog užeta prenosi se vučna snaga motora koji pokreće žičaru.

 

Neke žičare imaju kružni, a neke naizmjenični pogon. One kojima se prevoze ljudi obično imaju još i dodatno uže za kočenje, a kojiput i nekoliko nosivih ili vučnih užeta. Užad može biti debela i nekoliko centimetara.

 

ZET-ova žičara koja putnike vozi na vrh Medvednice Sljeme, postavljena je 1963. godine. Duga je 4017 metara, a visinska joj je razlika 669 metara. Ima 13 stupova i 86 kabina. U jednom satu može prevesti 450 ljudi. Do vrha vozi 23 minute. Za promet putnika izravno se brine šest radnika, tri na donjoj i tri na gornjoj stanici. Godišnje žičara prijeđe oko 420.000 kilometara, a preveze 108.000 putnika.

 

Jeste li znali...
... da se jedna od najpoznatijih i najstarijih njemačkih žičara nalazi u Heidelbergu? Pokrenuta je 1890. godine. I dandanas putnici se u dvorac i na vrh Königstuhl voze u drvenim kabinama, baš kao nekoć;
... da su žičare u južnoafričkom gradu Capetownu, kanadskom Vancouveru i brazilskom Rio de Janeiru svjetski poznate?
      

Jeste li znali?