Prvi zapis o ljudskom utjecaju na nastanak stakla nalazimo u starorimskog povjesničara Plinija. On je pretpostavljao da su feničanski moreplovci igrom slučaja otkrili kako ono nastaje. Kad su jednom prilikom morali pripremiti hranu na pješčanoj plaži, ogradili su vatru blokovima salitre. Salitra i pijesak stopili su se na visokoj temperaturi u staklo.

 

Već oko dvijetisućite godine prije Krista na Mediteranu se staklom trgovalo. Do otprilike 500. g. prije Krista to su bili blokovi koji su se dobivali lijevanjem i potom su se rezali. Poslije su se u proizvodnji počeli upotrebljavati kalupi od pčelinjeg voska.

PUHANO STAKLO

Najveći napredak dogodio se oko 100. godine prije Krista, kad se otkrilo da se staklo može oblikovati puhanjem. U Rimskom Carstvu proizvodnja se stakla već razvila u pravu industriju. Od vruće se mase valjanjem na glatkoj površini dobivalo staklo koje nije bilo savršeno, ali je bilo dovoljno dobro za prozore. No kako je bilo skupo, moglo si ga je priuštiti samo plemstvo.

 

Gotovo do kraja 19. stoljeća staklo se izrađivalo puhanjem velikih cilindara, koji su se poslije rezali dijamantom i ravnali u posebnim pećima. Godine1871. William Pilkington izumio je stroj kojim su se mogle izrađivati velike ravne ploče.

 

U ranom 20. stoljeću staklo se proizvodilo tako da se usijana masa iz spremnika provlačila kroz hlađene rotirajuće ležajeve. Ni ta metoda nije bila savršena. No tada je 1959. g. Alistair Pilkington otkrio metodu plutajućeg stakla. Tom se metodom neprekinuta vrpca otopljene mase, na oko 1000 stupnjeva Celzija, bez prekida toči iz peći u veliku plitku kadu od metala. Staklo "pluta" i postaje ravno. Danas se na takav način proizvodi više od 90 posto stakla.

 

Staklo je prozirna, lomljiva tvar, a glavni joj je sastojak silicij, kemijski element kojega na Zemlji ima u izobilju. Dobiva se taljenjem pijeska. Čist pijesak, bez dodataka, tali se na 1850°C, no dodavanjem određenih kemikalija (npr. sode) temperatura se taljenja u proizvodnji smanjuje na 1300°C. Da bi staklo postalo čvrsto, smjesi se dodaje vapno. Tu su još i dodaci za stabiliziranje stakla, kao što su barijev ugljik, magnezij, aluminij i cinkov oksid. Dodamo li otopljenoj sirovini neke kemijske elemente ili minerale, l dobit ćemo obojeno staklo (pogledaj tablicu).

KOJI ELEMENTI DAJU STAKLU BOJU?

 

                                   
POSEBNA VRIJEDNOST

Staklo je izvrstan toplinski i električni izolator, no može postati i vodič (ako mu se dodaju određeni kemijski spojevi).

Ne otapa se, ne hrđa. Vrlo je otporno na ogrebotine. Ako se razbije ili pukne, lako ga je pretopiti pa je stoga izvanredno pogodno za reciklažu.

NAJ.. NAJ..

•˙Najstariji djelići staklenih vaza nađeni su u Mezopotamiji, te Egiptu, Grčkoj, Kini i austrijskoj pokrajini Sjeverni Tirol.
• Najstariji priručnik za izradu stakla potječe iz 650. godine prije Krista. Napisan je na pločicama koje su se čuvale u knjižnici asirskog kralja Asurbanipala.
•Najveće leće za teleskope hlade se u zemlji nekoliko godina.

 

Ima više vrsta stakla. Svaka ima svoju namjenu.

• Od optičkog stakla izrađuju se optički instrumenti - od običnih naočala i mikroskopa do velikih teleskopa.
• Od običnog stakla izrađuju se razne vrste posuda (boce, čaše, vaze, zdjele...), prozori, vrata, stolci, pa čak i zidovi.
• Postoji i ožičeno staklo, staklo za laboratorijske instrumente i opremu, žarulje...
• Ono je i sastavni dio nekih vrsta asfalta. Staklena vuna   služi   za  toplinsku   izolaciju   zidova.
• Ako se staklo s jedne strane premaze srebrom, dobije se zrcalo.
• Stakla na automobilima najčešće se sastoje od dva sloja stakla i sloja plastike između njih. Zato su vrlo otporna na udarce.
• U zadnjih dvadesetak godina ova se tvar sve više upotrebljava za izradu optičkih kabela, jer je stakleno vlakno debelo samo
  devet mikrona. To je desetinka debljine ljudske kose.

Jeste  li  znali...
...   da su u Egiptu nađene  staklene perle  iz  2500. godine prije Krista, a u Babilonu još  starije  staklene  šipke
...   da je žarulja izumljena 1879. godine
...   da  je prvi   stroj   za automatsko puhanje boca izumio krajem 19. stoljeća Amerikanac Michael  Owens
...   da današnji  strojevi mogu u jednom satu proizvesti  i do 12000 boca?