Teta lija poznati je lik iz basni. Zbog njezine domišljatosti basnopisci su je redovito uvrštavali u mudre priče.

 

 

Već ime lisica upućuje na njezinu glavnu osobinu, lukavstvo. Pored toga lisica se odlikuje izoštrenim sluhom, dobrim vidom, izvanrednim njuhom, a svemu tome treba dodati nagonski oprez prema čovjeku, koji je potiče da se ponaša vrlo mudro i promišljeno.

 

Umije nepomična dugo i strpljivo vrebati plijen pa se onda iznenadnim gipkim skokom baciti na nj. Kad se šulja grmljem, gotovo je nevidljiva i nečujna ljudima i životinjama. Spretnim šapama i šiljastom njuškom već će naći načina da se uvuče u vrlo zaštićeni kokošinjac. Lukava lija stoput "promisli" prije nego se na što odluči.

 

 

Vrsta se može proširiti, ili smanjiti, uglavnom za četiri do pet godina, što ovisi o bogatstvu ili siromaštvu plijena, i naravno pojavi bjesnoće. Iz istih razloga ženka može podići tri do osam mladih. Lisica uči svoje mladunče kako se lovi. Dok su još maleni, donosi im živ plijen. Kad poodrastu, vodi ih u lov.

 

Taj usamljeni lovac i skitač, majstor u prikrivanju svojih pravih namjera, od davnine je simbol lukavštine i prepredenosti. Lisica doista primjenjuje svakojake mudrolije i vragolstva. Zna se učiniti mrtva pa zaskočiti iznenađena znatiželjnika; zna pod vodu zaroniti ako treba zavarati trag progonitelju.

 

Kad je noć zateče daleko od njezina skrovišta pa mora prenoćiti pod vedrim nebom, lisica se sklupča, a kitnjastim repom prekrije njušku: tako se štiti od noćne studeni.

Jež je neranjiv ako se sklupča jer na sve strane strše njegove oštre bodljike. Ali ga lukava lija mlazom mokraće primora da se odmota i onda mu zarije zube u nezaštićen trbuh.

 

 

Lisici, rođenu lovcu, nije teško uzverati se uz položitije stablo i opljačkati ptičje gnijezdo u krošnji. Ona je i spretan ribar: pritaji se uz obalu šumskoga potoka dok ne dopliva riba, a onda je - tap! munjevitim udarcem šape izbacuje na suho.

 

perad, glodavci, janjci, voće.