Neki predstavnici skupine ljekovitih i začinskih biljaka rastu samoniklo u našoj flori, ali većina njih uzgaja se u povrtnjacima. Istaknuta su ljekovita svojstva komorača (Foeniculum vulgare) i ružmarina (Rosmarinus officinalis), koji su samoniklo rašireni u mediteranskom području Hrvatske, te vrste rodova majčina dušica (Thymus sp.) i metvica (Mentha sp.), koje su raširene u primorskim i kontinentalnim dijelovima Hrvatske. Navedene biljne vrste, osim poznatih ljekovitih svojstava, upotrebljavaju se i kao začinske.

U ovom članku izdvojili smo neke biljke koje autohtono rastu u našoj flori, a imaju široku primjenu kao ljekovite i začinske.

Pri opisu ljekovitih i začinskih biljaka ne možemo mimoići veliku skupinu koja je poznata diljem svijeta po svojim ljekovitim i začinskim svojstvima, ali ne rastu autohtono, odnosno samoniklo kod nas. Te su vrste na naše prostore unesene iz drugih dijelova naše zemlje. Uzgajaju se u vrtovima i povrtnjacima diljem svijeta. U opisu svake biljke navedene skupine, osim ljekovitih i začinskih svojstava, posebni naglasak dat je na područje s kojeg je biljka prenesena u kulturu.

Kim (Carum carvi L.)

Kim je česta vrsta u flornom sastavu livadne vegetacije na području Like i Gorskog kotara.

To je dvogodišnja biljka s vertikalno razvijenim korijenom. Stabljika je visine od 60 do 100 cm i u gornjem je dijelu najčešće razgranata. Listovi su dvostruko ili trostruko perasto razdijeljeni. Donji listovi su na dršku sa 6 do 12 sjedećih režnjeva, a gornji listovi stabljike su sjedeći. Cvjetovi su bijeli, ponekad crvenkasti, skupljeni (njih 5 do 16) u zrakastom štitcu. Plod je oko 4 do 5 mm dug, a u udubljenjima između rebara ploda smješteni su uljni kanali.

Ljekovite i aromatične tvari nalaze se u plodovima i u korijenu biljke. Od ljekovitih tvari u plodovima se nalaze različite količine eteričnog ulja, zatim šećer, škrob, masna ulja i mineralne tvari.

Kim je kao ljekovita i aromatična biljka u pučkoj medicini poznat već u prethistorijsko doba. Isto tako u narodu i danas ima vrlo široku primjenu u liječenju ljudi i životinja. Koristi se kao čaj. Upotrebljava se kod spremanja likera i vina. Koristi se za ublažavanje tegoba i liječenje različitih bolesti.

Kao biljka ugodne arome, mirisa i okusa, koristi se kao začin pri pripremanju različitih salata, jela, kolača i kruha, kojima daje pikantan okus i aromu.

 

 

Hren je autohtona vrsta jugoistočne Europe i zapadne Azije. Iz tih krajeva raširila se u uzgoju na cijelu Europu i ostale kontinente.

To je višegodišnja biljka s jako razvijenim korijenom. Iz takvoga korijena raste jedna ili više uspravnih stabljika, visine i do preko 100 cm. Stabljika je izbrazdana, bridasta, šuplja i u gornjem dijelu razgranata. Prizemni listovi su izduženi, jajasti, veliki 20 do 40 (100) cm, na dugoj peteljci. U gornjem dijelu stabljike u vrijeme razvoja cvjetova pojavljuju se mali, sjedeći, perasto razdijeljeni listovi lancetastog oblika. Cvatovi su dugi i nose velik broj malih, bijelih cvijetova.

Ljekovite i djelotvorne tvari pohranjene su u korijenu biljke. Koriste se najčešće u svježem stanju. Korijen se u jesen može pospremiti u podrumima, u vlažnom pijesku. U novije vrijeme za uporabu tijekom godine sprema se i na drugačiji način.

Od ljekovitih i djelotvornih tvari u biljci se nalazi glikozid sinigrin. Korijen hrena sadrži i jaka eterična ulja, koja kod ribanja izazivaju suzenje i kihanje. Osim navedenoga, korijen hrena sadrži i niz drugih tvari, kao što su: aspargin, arginin, glutamin, aloksurne baze, oksidaze, peroksidaze, sumpor, spojeve sumpora, kalija i vitamin C.

Kao ljekovita biljka hren ima vrlo široku primjenu. Pospješuje izlučivanje mokraće, brzo smanjuje upalu mjehura, smiruje upalu debelog crijeva, uklanja kašalj. Bogatstvo vitamina C smiruje skorbut. U pučkoj medicini ima vrlo široku primjenu, bilo kuhan u vodi ili svježe nariban.

Osim ljekovitog djelovanja korijen hrena je poznat i kao kuhinjski začin. Koristi se kod pripremanja različitih umaka, kao prilog i sl.

Korijen hrena upotrebljava se i kod pripremanja različitih kozmetičkih preparata, koji služe za ukljanjanje kožnih prištića, sunčanih pjega i jetrenih mrlja na koži.
 
Kapar (Capparis spinosa L.)

Kapar je kod nas jedina biljna vrsta iz porodice kaprica (Capparidaceae) koja samonikla raste u flori Hrvatske, i to u njezinom južnom eumediteranskom dijelu. Većina vrsta iz te porodice rasprostranjena je pretežno u tropskom i subtropskom području.

To je grmolika biljka, golih, ponešto mesnatih okruglastih listova, koji su na stabljici smješteni nasuprotno. Listovi su često preobraženi u kukaste trnove. Cvijetovi su veliki, građeni od 4 latice i isto toliko lapova, bijele su ili svijetlo ljubičaste boje. Razvijaju se pojedinačno na stapkama u pazušcu listova. Plod je ovalna boba.

Ljekovite i djelotvorne tvari nalaze se u cvjetnim pupovima, cvijetovima i plodovima biljke. To su eterična ulja, pektinske tvari, saponini i smole.
Cvjetni pupovi biljke spremaju se u ocat i služe kao omiljeni začin. Isto tako kao začin koriste se i mljeveni plodovi kapra.
 
Celer (Apium graveolens L.)

 

Celer u prirodi raste na vlažnim livadama i močvarnim mjestima, uz rubove bara i izvorišta. Dobro podnosi zaslanjena i vapnena staništa. U ljekovite svrhe i u domaćinstvu koristi se samo celer koji se uzgaja u vrtovima. U pučkoj medicini postoji vjerovanje da celer koji raste u prirodi - "divlje rastući celer", nema ljekovita djelovanja. Čak se sumnja da je i otrovan.

To je dvogodišnja, zeljasta biljka. Celer uzgojen u kulturi ima izrazito mesnati, vretenasti ili gomoljasto odebljali korijen. Stabljika je uspravna, visine 30 do 100 cm, izrazito rebrasta, često u sredini šuplja i u gornjem dijelu razgranata. Listovi su sjajni i tamnozelene boje. Donji listovi stabljike su na dugim dršcima, trostruko duboko razdijeljeni, a gornji skoro sjedeći. Veliki broj malih bijelih ili sivobijelih cvjetova skupljeno je u štitastom cvatu, koji je bogato razgranjen.

Cijela biljka ima poseban okus i aromatičan miris, a naročito listovi i korijen. Ljekovite i aromatične tvari nalaze se u korijenu, stabljici i listovima. To su alakloid apiin, eterična ulja, asparagin, holin, te elementi kalij, natrij, klor i vitamini A, B, C i E.

U ljekovite svrhe koristi se svježi sok iz listova, a iz korijena dobiva se žućkasto ulje. Sok i ulje u pučkoj se medicini upotrebljavaju za liječenje različitih bolesti. Ipak najširu primjenu ima celer kao začinska biljka, za pripremanje različitih jela i juha, kao i za njihovo ukrašavanje.

U povijesti i mitologiji celeru su pridavana različita značenja, od simbola ljepote i veselja (doba Homera), simbola suza i žalosti, kao najobljubljenije cvijeće za groblje (stari Grci), simbol smrti (stari Rimljani). Oko dva stoljeća kasnije Rimljani su celerom ovjenčavali glave pobjednika i uzdignuli ga na simbol pobjedničkog slavlja.

U današnje doba celer je kod Grka simbol sreće i veselja prigodom obiteljskih svečanosti.