Povremeno zamolim svoju suprugu da mi skuha žgance. Obožavam ih, osobito one s kiselim mlijekom ili bijelom kavom. Neki će  reći: krasno, sad nam još i Zlatko nudi bljakove. Ali mene žganci podsjećaju na očevu majku, moju dragu baku, od koje sam naučio mnogo dobroga.

 

Jedne zime roditelji su me poslali k njoj na selo. Te sam godine imao slab apetit i pokazivao znakove rahitisa (bolesti koja nastaje zbog nedostatka vitamina D). Zato sam svakog dana poslije doručka morao progutati veliku žlicu ribljeg ulja. A kako sam u poslijeratno, vrijeme i za doručak često dobivao žgance, njihov okus pomiješan s okusom ribljeg ulja izazivao je takvu mučninu da sam povremeno povraćao. Da žgance stoga živ nisam mogao smisliti, potpuno vam je jasno.

 

Veselio sam se jako praznicima kod bake, ali već prvog jutra dočekali su me – ta znate već - žganci. No ovaj je put ipak bilo drukčije: oko teška, drvenog, stola sjedilo je ni manje ni više nego osmero ukućana razne dobi, a na sredini je bila velika zdjela bijele kave iz koje je virio žuti otok. Svi su dohvatili žlice. I ja, naravno. A onda je počelo: poput složne momčadi svi su grabili jelo brzinom koju nisam mogao slijediti. Žlice su letjele rakom, žganci nestajali u ustima, a ja sam samo zaprepašteno gledao čas njih čas zdjelu, u kojoj je kavostaj naglo padao. Nitko, ama baš nitko nije se ni osvrnuo na mene. Očekivao sam da će se netko smilovati i dati mi nešto za jelo, no svi su bili zabavljeni sobom i ni primijetili nisu da sam ostao gladan.

 

Naravno da sam ručak jedva dočekao. Ali se i za ručak na stolu pojavila ista velika zdjela, samo je sada jezero oko žganaca bilo tamno, a na vrhu se nazirao pokoji komadić mesa iz konzerve, I sve je bilo kao i za doručka, tek žlice su letjele još brže, a razina gulaša u zdjeli još brže padala. Doduše, ovaj sam put uspio nešto malo dohvatiti, ali ne dovoljno da se najedem. A kad je i za večeru osvanula opet ista zdjela, shvatio sam da više nema šale: valjalo se boriti, kako se to kaže, za goli život. Zauzeo sam dobru poziciju i kada je osmerac sada deveterac) počeo skladno mahati žlicama, i ja sam počeo grabiti žgance i kiselo, mlijeko. Čak mi je za početak sasvim dobro išlo, uspijevao sam štogod zagrabiti, no iskrsnule su teškoće na putu žlice do usta. Da ne duljim, sve koji su se zatekli blizu mene, dobrano sam poprskao. Ne sjećam se više tko se naljutio i otjerao me od stola.

 

Gladan i tužan, zavukao sam se u kut i počeo plakati, uvjeren da ću umrijeti od gladi. I tada, kao u priči, kada neka dobra ruka čuva i  vodi glavnog junaka, netko me lagano pogladio po kosi. Bila je to moja baka: poljubila me i stavila preda me metalni tanjur u kojem su se, pretpostavljate, žutjeli žganci u jezercu od kiselog mlijeka. Nedostaju mi riječi kojima bih opisao s kojom sam slašću pojeo tu skromnu večeru. I danas mi se čini da sam sa svakim zalogajem unosio u sebe nešto od beskrajne dobrote i blagosti koju mi je moja baka znala podariti. I još nešto: metalni tanjur u kojem mi je donijela jelo, bio je jedini koji je uopće imala, a vadila ga je iz škrinje samo kad je netko bio bolestan.

Dr Zlatko Bastašić