Pesoljupci štošta zamjeraju mačjem rodu: da se ne može dresirati, da su mačke neposlušne, proračunate, nevjerne... A zagrižljivi mačkoljupci tvrde da su psi ulizice i da imaju slab karakter. Premda su mi i mačke i psi podjednako dragi, ipak mi se čini da ima više nepravde kad je o mačkama riječ nego o psima. Tako sam nedavno otkrio da su čak tri pasmine pasa podrijetlom iz naše zemlje: dalmatinac, hrvatski ovčar i istarski gonič. O mačkama, međutim, nisam našao ništa slično. A ne bi li bilo lijepo imati npr. hrvatskog mijaukača ili barem turopoljskog bucmastog mišara? Zastoje tako, ne znam, ali sve me je to podsjetilo na moga mačka Krucka koji se, upravo jedne veljače, nije vratio iz mačje ženidbe. On je, naime, svojim izgledom bio idealan da ga se proglasi predstavnikom hrvatske mačje pasmine. Pitate se kako? Imao je kravatu ispod vrata. Bio je potpuno crn, samo mu je kravata bila bijela. A nije li kravata hrvatski pronalazak?

Krucko je bio, kako bi rekli pesoljupci, vjeran kao pas. Svaki me je dan pratio u školu, ali i dočekivao na povratku. Sjedio bi na ogradi i tiho mi se javio, a ja bih rekao: " Krucko, na rame". On bi mi onda skočio, udobno se namjestio na mome ramenu i zadovoljno zapreo. Zahvaljujući njemu, ne bih se bojao prolaziti mračnim dijelovima ulice. Ali, vjerovali ili ne, Krucko mi je pomagao i u učenju. Bio sam, danas bi se reklo, hiperaktivno dijete. To su ona djeca koja se teško koncentriraju, a pažnja im je kolebljiva i kratkotrajna. No kad bi mi se Krucko omotao oko vrata, predući i blago mi stišćući ramena capicama, moji su problemi nestajali - bilo mi je kao da mi prijatelj daje podršku: Hajde, stari, ti to možeš, još samo malo... Osobito je bio zadovoljan kada sam čitao zanimljive knjige (tada nije bilo videa, igrica, TV-a i računala), jedino matematikom nije bio baš oduševljen. Kad bi ona došla na red, Krucko bi otišao obaviti kakav važan mačji posao: lov na miševe ili ptice, njegu krzna i sl. (U znak velike ljubavi znao bi mi donijeti ponekog miša, pticu, pa čak i štakora.) No dvaput godišnje uzeo bi nekoliko slobodnih dana da obavi ono što sve mačke i mačci rade, mačju ženidbu. Pomno bi uredio svoje crno odijelo, popravio kravatu i odlazio s mačjim frendovima u svadbu. I samo tada ne bi me pratio i dočekivao, a meni bi bilo hladno oko vrata i teže bih svladavao gradivo. Tako mi je bilo i one školske godine kada se Krucko nije vratio. Nadam se, dragi pesoljupci, da ćete nakon ove priče barem malo promijeniti mišljenje o mačkama. Jer i psi mogu biti nevjerni.

Zlatko Bastašić