Zbog svog ponosnog držanja husky je pas koji se svima sviđa. Sačuvao je divlji izgled vuka, od kojega potječe, ali ima plave oči, tako drage, da ga čine upravo neodoljivim.

 

 

Osobna karta
 
Ime: SIBIRSKI HUSKY
Prebivalište: SIBIR, ALI SU SE PRILAGODILI I NAŠEM PODNEBLJU
Visina: od 50 do 60 cm (ženke su manje)
Težina: od 17 do 28 kg
Jela koja najviše vole: svježe meso, riba
Posebne odlike: brzina, može dostići 30 km/h, izdržljivost, podnosi
temperature do 30 stupnjeva ispod nule.
 

Ponosan, ali pitom! Oprez, nije za kuću!

Pozorno pogledaj njegove uspravne uši, obrubljene crnim, i sliku ljiljana koja igrom bijelog i crnog krzna nastaje sprijeda na njegovu tijelu. Postoje također huskyji s krznom sive, bež i smeđe boje.

Huskvje najpitomiji od svih pasa koji se koriste za vuču saonica. Najprivrženiji je djeci. U sibirskom plemenu Chukchi oni čuvaju djecu u igluima. Ali pozor! Može reagirati nepredvidljivo.

On nije pas za držanje u stanu. Treba mu puno mjesta, stalno kretanje, inače se razboli i postane tužan.

 

Husky je najbrži i najotporniji pas za vuču saonica. S ovim psima se održavaju utrke na kratke staze (od 6 do 30 km). Najpoznatije su, međutim, utrke na duge staze. Utrka Idita-Rod na Aljasci odvija se na stazi od 1800 km sa skupinom od 18 pasa!
Na snježnim prostranstvima Sibira pomagao je ljudima da se odupru neprijateljski raspoloženoj prirodi vukući sanjke i istjerujući divljač iz skrovišta. Danas su pse zamijenila mehanička sredstva. Utrke su saonica, međutim, postale jako popularan sport.

 

Potrebni su mjeseci promatranja da bi se našle pravo mjesto za svakog pojedinog psa. Predvodnik pasa ili vođa zaprege, koji stoji na početku, mora biti jako poslušan i siguran u sebe: često je to ženka. Najbrži se postavljaju na vanjske strane kolone. Najjači tik do saonica.

 

Kad jednom krene, pseći se vlak više ne zaustavlja. Životinje valja naučiti da slušaju ljudski glas. Evo riječi koje psi za vuču saonica svakako moraju znati:

 

Huk! – naprijed
Haw! – nalijevo
Ho! – stoj
Gee! – nadesno

 

 

Godine 1925.u selu Noma na Aljasci izbila je strašna epidemija difterije. U ljekarni više nije bilo ničega, a najbliži grad se nalazio oko 1000 km daleko.

Loše vrijeme nije dopuštalo avionima uzletjeti. Kako nabaviti lijekove koji bi spasili djecu? Devetnaest skupina huskyja vuklo je naizmjenično saonice 127 sati. Pravo junačko djelo!